Užitak i krivnja

 

 

 

 

Užitak je ono stanje u organizmu koje osjetimo nekad kao val snažne ugode, osjećaj ispunjenosti, poleta ili umirujuću opuštenost…. Doživimo ga  uživajući u ukusnom jelu, seksu, vježbanju, bavljenju hobijem, rješavanju izazovnih zadataka, nježnom zagrljaju, adrenalinskom sportu, vrtlarenju…. Neki vole intenzivan, preplavljujuć užitak – a drugi radije vole smirujući blag osjećaj zadovoljstva. Dok su neki sposobni prepustiti se užitku drugi se pretjerano koče jer “ne znaju” ili “nisu zaslužili” uživati.

Biološki smo programirani doživjeti zadovoljstvo. Ugoda nas uči da se događa nešto dobro što emocionalno pamtimo i “hoćemo još” toga i drugi put. No, da se ne bismo “navukli” i fiksirali na objekte ugode imamo mehanizam kočenja – biološki plafon doživljavanja užitka. Ovo je baza na koju se nadograđuje učenje iz iskustva s doživljenom ugodom-neugodom.

Kroz nagrade i kazne koje smo primili tijekom života mi učimo o uživanju – kako, kad, koliko i u čemu se smije uživati, koliko smo zaslužili dobrih stvari…Kad se uživanje oplete o puno srama, krivnje ili se ne uvodi princip ograničenja ugode razvijemo nezdrava uvjerenja ili destruktivne načine ostvarenja zadovoljenja.

Kad smo bili kažnjavani za užitak možda se on obojio sramom i otežano nam je doživjeti ga. Od strogog, moralističkog roditelja koji kažnjava uživanje naučimo da je uživati loše, da kvari karakter i da si ga dopuštaju samo slabići. Ili iskustvo odrastanja uz osobu koja se destruktivno prepuštala užicima u nama izaziva otpor i uvjerenje da je prepuštanje zadovoljstvima opasno jer ćemo potpuno izgubiti sve kočnice i ogreznuti u destruktivne užitke – pa ga stoga moramo zakočiti ili blokirati. Učestalo uskraćivanje nauči nas da je život muka i da se nemamo nadati dobrim stvarima. Kad je ljubav uvjetovana dobrim ponašanjem (“moraš biti dobar – kakav želim da budeš – da bi dobio ljubav i nagradu”) naučimo imati takav uvjetovan odnos prema sebi, pa si ne dopuštamo dobre stvari jer ih “ne zaslužujemo”. Ili uživanje doživljavamo kroz “perverzna” iskustva (kad za nas nisu namijenjena uobičajena zadovoljstva.

Psihoterapeut Eric Berne navodi slijedeće scenarije oko uživanja:

-          Nikad – scenarij onih koji nikad ne uživaju

-          Ponovno ispočetka – oni koji se stalno približavaju zadovoljstvu, ali ga nikako ne uspijevaju postići

-          Dok ne…- oni koji ne mogu uživati dok ne ispune obveze

-          Nakon –  oni koji mogu uživati u trenutku, no užitak je pokvaren jer iza nadolazi katastrofa

-          Zauvijek – “moram uživati” koje zadovoljstvo pretvara u obavezu i prisilu

I pretjerivanje s ugodom dovodi da osoba ne nauči odvojiti svoju želju od sebe kao cjeline i usvaja razmaženo “moram imati sve što hoću” uvjerenje. Ekstremni hedonisti pokušavaju probiti plafone užitka  sve intenzivnijom stimulacijom što može dovesti do stvaranja ovisnosti.

Ako smo bili brzo “tješeni” hranom, igračkama i skretanjem pažnje kad smo bili tužni – naučimo pretjerivati s time i ne otrpiti prirodnu frustraciju. Ovo dovodi do pretjerivanja i ovisnosti ne samo o supstancama nego i procesne ovisnosti – o aktivnostima i ljudima (Ann Wilson Schaef). Pa surfamo netom, gledamo tv, igramo igrice, kupujemo, vježbamo, pretjerano se stimuliramo da bismo ispunili unutarnju prazninu i nezadovoljstvo.  Kad živimo po principu ugađanja dolazimo u zamku stalnog nezadovoljstva poriva libida, što dovodi do još većeg osjećaja frustriranosti i očajanja.

Psihoanalitičari užitak gledaju kao pražnjenje tenzije nastale uslijed frustrirane potrebe. Naši prirodni instinkti i potrebe stvaraju životnu energiju – libido – koja nas pokreće i čini živima. Dok u najranijoj razvojnoj fazi funkcioniramo po principu užitka (neposrednog zadovoljavanja svih potreba) kasnije roditelji uvode princip realiteta učeći nas što se treba i što se ne smije i prema tome učimo odgađati i modificirati zadovoljenje potreba. Humanisti zadovoljstvo sagledavaju kao šire stanje  „flow“ (strujanje) užitka u izazovnim aktivnostima u kojima smo dobri. Pa su nam izvori zadovoljstva više od kratkoročnog uživanja u omiljenom piću – nego su osjećaj apsorbiranosti u aktivnost koju volimo (čitanje, bavljenje hobijem ili poslom )…

Bez užitaka u sada nam život može biti bljutav i “robotiziran”. No pretjerano, kompulzivno traženje užitaka i bježanje od neugode je prepreka ustrajavanju i gradnji dugotrajnijeg životnog zadovoljstva. Pravi je izazov za svakog od nas naći balans uživanja svim čulima u sadašnjem užitku i gradnje temelja za sutrašnji užitak.

Jadranka Orehovec, psihologinja