Odoljeti iskušenju

 Robujete li svojim užicima i prepuštate im se iako “znate “da to nije dobro za vas? Ili znate povući kočnicu, odoljeti iskušenju i kontrolirati svoje impulse?

Svatko od nas ima svoj „gušt“: čokolada, cigareta, igranje igrica, čitanje (lakog) štiva, surfanje netom, gledanje TV-a….. Mmmmm kako je ugodna popodnevna kava nakon napornog radnog dana, zabavan vikend izlazak s prijateljima ili gledanje uzbudljivog trilera uz kokice… Super je znati uživati u životu i imati svoje (male) rituale opuštanja i uživanja. Poželimo da takvi trenuci traju vječno (pa ih nekad i produžimo)!

Ipak, oni ne mogu trajati vječno, a i da mogu sigurno bi prestali biti tako dobri. Jer iako smo biološki programirani da smo sposobni doživjeti užitak i da mu težimo – imamo i plafon u doživljavanju uživanja. To nas čuva da se ne fiksiramo na objekte užitka, te da budemo u stanju prekinuti s ugodnim aktivnostima. Nije naša jedina životna misija stalno uživanje. Imamo i druge zadatke zbog čega trebamo znati “povući kočnicu”.

Pretjerano prepuštanje trenutnoj ugodi nas košta. Da, u trenu nam je lakše, no nakon zasićenja već gledamo što ima iza što bi mogli konzumirati. Taj hedonistički mlin nas stalno vrti i zapravo ostajemo stalno frustrirani. Kad se povuče mini-euforija ugode iza nas stignu nus-pojave pretjeranih konzumacija i nezadovoljstvo jer smo zanemarili druge važne ciljeve. “Prisjedne” nam gledati TV cijeli dan – em više nije zanimljivo, em smo pali ispit zbog ne-učenja. Tako nas pretjerivanje s užicima sputava i čin naš život kaotičnim. Osjećamo se slabi jer smo izgubili kontrolu i popustili iskušenju.

Kad „sve to znamo“, zašto je tako teško obuzdati sebe? Jer smo bića ugode i težimo ugodi. A brza-ugoda-nadohvat-ruke je vrlo privlačna i često jača od tamo-negdje-daleke-ugode koju ćemo doživjeti kad ostvarimo dugoročni cilj. Što smo gladniji ugode  – pohlepniji smo i teže odolijevamo iskušenjima. Što smo više puta popustili – manje sebi vjerujemo da ćemo drugi put ustrajati. Često naše loše navike odražavaju naš loš stav prema sebi – da nismo vrijedni dobrih stvari i da smo preslabi za ostvariti zdravije izbore. Odustajanjem od nekih želja je zato znak ljubavi i brige za sebe.

No čega smo zapravo gladni i što to dobivamo kroz taj užitak? Alkohol, cigarete i „mozak na pašu“ aktivnosti često služe da otupe neugodne emocije dosade, tjeskobe, praznine, napetosti, nezadovoljstva sobom, frustriranosti, umora… Jasno je da se ne želimo osjećati loše i da se želimo rasteretiti te tenzije i pobjeći u ugodnu stimulaciju, lakoću… Snažan je impuls u nama koji nas gura “brzo se utješi, podigni, opusti” i hvatamo se za brzo zadovoljstvo nadohvat ruke. Nervozna sam jer mi ne ide učenje i bojim se da ću pasti ispit – pa se brzo “utješim” hranom ili “podignem” izlaskom. Da, privremeno je tenzija olakšana i ostvarena lakoća samozaborava, ali iza me stiže osjećaj krivnje i nagomilani problemi.

Zato je važno prepoznati pravu “glad” u podlozi pretjeranog bijega u ugodu i iskušenja. Jesmo li neispavani, u stresu, fali nam zabave, partnerski nam je odnos loš, kronično smo napeti, bojimo se neuspjeha, teško toleriramo frustraciju i nestrpljivi smo… Potrebno je osvijestiti što nas zapravo muči da bismo znali i što trebamo u svom životu da bismo se osjećali bolje. Tada ćemo moći suzdržati se nečeg brzinski ukusnog i privlačnog, a dugoročno štetnog.

U nama je glad za ugodama koje nas mame i “vuku” – pa tu tenziju otpuštamo kad ih konzumiramo. Potrebno je uključiti zdrave kočnice volje – sposobnost upravljanja impulsima da bi neke užitke zakočili („ovo ne smijem!“), a druge potaknuli („ovo moram!“). Čvrsta odluka i jasne vrijednosti pomažu povećati privlačnost dugoročno važnih ciljeva i “raskrinkati” površnu privlačnih iskušenja.

Užicima sklone osobe pretjerano gutaju užitke, ali nakon puno kolača, cigareta i prepuštanja poroku ostaju krivnja, praznina i onaj osjećaj da ne živimo kako zaista želimo i možemo. Slom samokontrole je slom života osobe, jer je ona zarobljenik svoje gladi. Osmišljavanjem želja i ciljeva koji nam donose zadovoljstvo i smisao na kratke-srednje-duge staze čini nas manje „gladnima“ i slabima na brze i potencijalno štetne prečice do dobrog stanja.

Jadranka Orehovec, psihologinja