Bazična tjeskoba

osamljenost

 

 

 

 

 

Čini li nas podsjetnik na naš najdublji strah okrutnijima i primitivnijima, ili milosrdnijima i svjesnijima trenutka?

Živimo u kulturi koja generalno negira i potiskuje svjesnost o smrti. Tako da autori koji otvore temu daju upozorenja o čitanju na vlastitu odgovornost, upozoravajući one osjetljivije na delikatnost teme i koristeći eufemizme (kao mi ovdje :) . No ljudi zapravo imaju s druge strane i gotovo voajerski interes za pitanje smrti – pa čitaju crnu kroniku i vire kad se dogodi neka nesreća u kombinaciji osjećaja užasa no i (koliko se god osjećali krivi ili sramili to reći) osjećaja zadovoljstva što su oni ti koji su živi.

No čak kad je i prisutna svjesnost o smrti, ona je uglavnom distancirana, vezana za apstraktni koncept “smrtnosti”. Racionalno znamo da su ljudska bića smrtna, a onda smo logično i mi u toj kategoriji. No to je znanje apersonalno, vezano za koncept, ili druge – a ne za nas osobno. Zapravo je čak Freud smatrao kako je nesvjesnom nepojmljiva vlastita smrtnost, jer se osjeća besmrtno.

Nasuprot tome,  kulturalni antropolog E.Becker, koji je najviše doprinio razumijevanju “straha od smrti” (“death anxiety”), smatra da je naš najdublji strah zapravo strah od smrti. On je duboko potisnut, pa čak kad ga racionalno izražavamo, zapravo je afekt povezan s njime duboko potisnut. Samim iskustvom postojanja imamo bazičnu potrebu za samoodržavanjem i očuvanjem integriteta, te smo svjesni prijetnje tom održavanju i svjesni činjenice vlastite smrtnosti. Ona nas ispunjava bazičnom, golom tjeskobom koja utječe na svo naše ponašanje iako je potisnuta iz svjesnosti. Jer, sve što radimo zapravo radimo da bismo uspjeli ignorirati ili izbjeći ovu bazičnu anksioznost koju pobuđuje neminovnost smrti. Cijelo društvo i kultura sudjeluju u potiskivanju te bazične tjeskobe stvaranjem sustava simbola, uvjerenja i heroja koje daju osjećaj smisla življenja, moći i samoafirmacije.

No, što se događa kad se osobu podsjeti na činjenicu smrtnosti ili kad dođe u iskustvo životne opasnosti?

U eksperimentima u okviru Terror Management Theory, izvedene iz Beckerovih promišljanja se ispitanike izlaže “podsjetnicima na smrtnost”. Ovi podsjetnici su različitog intenziteta – od suptilnijeg pitanja npr. “U kojoj vam je dobi umro djed”, pa do direktnog – grubog “in your face” “Da, jedan ćete dan i vi umrijeti”. Pokazalo se jako zanimljivim kako ljudi reagiraju u situaciji kad dobiju takav podsjetnik.

U jednoj studiji su suci bili podijeljeni u grupu A (kojoj se smrt ni na koji način nije spominjala) i grupu B (koja je izložena podsjetniku na vlastitu smrtnost). Suci u grupi B su bili skloniji dati strože kazne (u hipotetskoj situaciji odmjeravanja kazne za prostituiranje). U drugim studijama su “ispitanici s podsjetnikom” odabirali biti “zločestiji” – stavili bi više ljutog umaka (za spačku) prijatelju… Uz ovu veću sklonost da budu okrutniji prema drugima su “ispitanici s podsjetnikom” iskazali i neke druge značajke – npr veće privrženosti i vjernosti simbolima koje predstavljaju njihove važne vrijednosti. Tako  oni “sa podsjetnikom” nisu bili spremni koristiti nacionalni ili vjerski simbol u “nepoštivajućem” kontekstu (npr koristiti nacionalnu zastavu kao filter za pročišćavanje u zadatku…). (Vidi više)

Izgleda da je podsjećanje na vlastitu smrtnost stvorilo neposredni osjećaj ugroženosti koji se onda odražavao (bar privremeno) na ponašanje osobe na način da se ponašala više okrutno, težila se više osloniti na određene simbole (religiozne i nacionalne) koji joj daju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Autori zaključuju kako nas osjećaj ugroženosti pri podsjećanju na vlastitu smrtnost čini  primitivnijima, obrambenijima i tražimo sigurnost i osjećaj značajnosti da se obranimo protiv nje.

No, ima i dokaza da svjesnost smrti ima pozitivne efekte – značajna promjena perspektive.  Psiholog Steve Taylor u knjizi Out of the Darkness: ljudi s iskustvima smrtonosnih bolesti ili blizu-smrti iskustvom opisuju kako im je to iskustvo transformiralo živote i dalo im novu sposobnost življenja u trenutku i osjećaja zahvalnosti. Svijet im je postao stvarnije mjesto – i stvari oko njih su “izgledale živo i predivno”.  Strahovi koji su ih do tad mučili su izblijedjeli i nestali, jer su ljudi vidjeli nevažnost tog čime se opterećuju (strah da neću uspjeti, da me drugi ne vole…). Lakše su “otpustili” svoje strahove, ali i vezanost za druge ideje, vrijednosti i koncepte – te su postali otvoreniji, suosjećajniji i milosrdniji prema sebi i drugima.

Čini mi se važnim pitanje i svjesni odabir osobe: hoće li me iskustvo ranjivosti uslijed svijesti o anksioznosti učiniti “boljom” (milosrdnijom, otvorenijom i svjesnijom) ili “gorom” (nemilosrdnijom prema drugima, vezanom za simbole i manje otvorenom) osobom .

Jadranka Orehovec, psihologinja