Maske koje nosimo

maske

Fašnik je prošao, maske su skinute i vraćamo se svojoj svakodnevici. Nakratko smo mogli biti tko god želimo: zla vještica, fatalna zavodnica ili macho cowboy i dozvoliti si „zločesti“ humor, seksualnu provokativnost ili dominantno ponašanje koje inače ne pokazujemo. Draž maskiranja je što se kroz igru, pod krinkom posuđenog identiteta (nakratko) oslobađamo vlastitih “zadatosti”.

No, i kad službeno maskiranje završi, u našim životima su i dalje prisutne brojne maske kojih smo više ili manje svjesni. One odražavaju različite aspekte nas samih i uloge koje zauzimamo ovisno o situaciji i slici koju imamo o sebi. U svom životu smo mi više od samo jednog lika i slika sebe uključuje više ideja o sebi. Pa smo (u nekom času nekome) razmaženi sin, vjeran prijatelj, zahtjevni partner, brižan brat, duša zabave, nemilosrdan šef…

Self prezentiramo u svakodnevnom životu izvodeći određene (socijalne) uloge po propisanom scenariju, a radi ostvarenja određenih ciljeva i željenih efekata kod publike. Stalo nam je da ostavimo određeni dojam kod drugih i da nas vide onako kako želimo da nas vide. (Strog sam šef pa svi naprave kako tražim i imam kontrolu, simpatičan sam i zaigran pa me svi vole i brinu o meni…). Nekad žongliramo s nekoliko uloga i to je ok dok smo svjesni uloga i ne držimo ih se kruto, te dok ti različiti aspekti nas nisu kontradiktorni i rascijepljeni jedni od drugih nego povezani u koherentnu cjelinu identiteta.

Neke aspekte sebe idealiziramo i postavljamo naprijed kao svoj centralni aspekt, dok druge odbacujemo, poričemo ili potiskujemo. Pokazujemo „ljepše“ i „jače“ aspekte sebe (pa ih još potenciramo) da bismo se svidjeli drugima, ali i da bismo se sami osjećali moćnije. “Sramotnije”, “slabije” aspekte sebe prikrivamo od sebe i drugih, iz straha da ćemo biti odbačeni, ismijani, poniženi ako pokažemo tu svoju ranjiviju stranu. Prezentirajući masku koju želimo da vide zaštitimo sebe, iz maske crpimo osjećaj kontrole, hladnokrvnosti i snage koju osjećamo da nam u cjelini nedostaje. Iza maske se krijemo i kroz nju komuniciramo pokušavajući na te načine dobiti ono što trebamo ili ublažiti uznemirujuće osjećaje ne potpunosti i slabosti.

Problem je kad ni mi sami više nismo svjesni dijelova sebe. Ili kad ih prikrivamo jer nisu u skladu sa selfom koji je prihvaćen i odobren, s onim kakvi želimo i nadamo se biti ili kakvi „moramo“ biti da bismo udovoljili drugima. No, nismo satkani samo od pozitivnih doživljaja i karakteristika. Mi smo sve to što jesmo: i nesigurni, sa strahom od bliskosti, sebični, avanturisti, povrijeđeni, zavidni, s lošim navikama… Nije lako pokazati svoje ranjivosti jer se tada osjećamo ogoljelo i stoga je razumljivo da te privatne i dublje aspekte sebe razotkrivamo u bliskijim odnosima nakon uspostave povjerenja. Važno je ipak da ih sami poznajemo i ne zavaravamo sebe niti se odbacujemo zbog njih.  Ako se bojimo sebi priznati što osjećamo vjerojatnije ćemo te stvarne osjećaje maskirati drugima da bismo se zavarali da ne  osjećamo ono što osjećamo. Pa ljutnju na voljenu osobu prikrivamo pretjeranom brigom za nju ili pokušavajući je zabaviti glumeći klauna. Ove maske su vjerojatno bile korisne u nekom trenu života, no sad nas udaljavaju od samih sebe i uskraćuje za puniji doživljaj sebe i autentičnost. Nema punine dok ne dopustimo vidjeti sebe i biti viđeni.

Što je više maski i pretvaranja – više je lažnog selfa. Kad previše pokušavamo biti ono što mislimo da drugi žele – gubimo sebe. Kad pokušavamo biti sve za svakog – na kraju postajemo nitko. Maske nam mogu koristiti jer su i ogledalo unutarnjeg selfa. Ono što najjače u sebi poričemo nas određuje slično kako nas određuje ono što snažno  prigrljujemo. Skidajući i upoznavajući maske možemo bolje upoznati sebe.

Jadranka Orehovec, psihologinja