Gravitacija potisnutog

www.flickr.com

„Potisnuti znači više od skloniti i zaboraviti što je i gdje sklonjeno. … Potiskivanje znači stalni psihički napor održavanja zatvorenog kapka nad time, iznutra nikad ne opuštajući svoju budnost“, Gregory Zilboorg

Potiskivanje – micanje iz svijesti teških osjećaja, neprobavljenih iskustava, problematičnih impulsa – služi obrani od psihičkih sadržaja koji su nam neprihvatljivi. Mirni smo jer smo iz svjesnosti sklonili ono što nas uznemiruje. No, ono što je odloženo nije nestalo, niti je zaboravljeno. Potrebno je uložiti psihičku energiju da se neželjeni sadržaj zadrži potisnut, jer on se teži “vratiti” i mučiti nas.

Stari je Freud odavno je govorio o “povratku potisnutog”, a moderna psihologija je eksperimentalno demonstrirala taj (čest) paradoks potiskivanja: baš kad nečeg ne želimo biti svjesni, to nikako da izbacimo iz glave. Psiholog Wegner u studijama potiskivanja ispitanicima zadaje da “ne misle” ili “što više misle” na nešto. Potiskivanje dijelom uspijeva, no ipak se neželjena misao vraća te je nemoguće potpuno potisnuti niti na 5 minuta. A nakon što zadatak završi, misao se vraća češće onima koji su je potiskivali nego onima koji su na nju mislili. Tako potiskivanje određene misli može ironično dovesti do veće preokupiranosti tom misli! Čak nalaze kako riječ izazove manju aktivaciju N400 (komponentu neurofiziološke mjere s događajima-povezanog procesiranja; ERP) tijekom potiskivanja nego izražavanja, ukazujući da je semantička reprezentacija riječi dostupnija kad je potisnuta nego kad se izražava.

Wegner smatra kako potiskivanje manipulira asocijativne putove do i od potisnute misli, pa potisnute misli imaju „neobičnu gravitaciju“ i “asimetriju asocijacija” koje vode ka njima i od njih. Bilo što povezano s neželjenom misli podsjeti nas i “vrati” na nju; ali kad je se sjetimo nam se teško od nje odvojiti čak i pomoću najbliže asociranih pojmova. Katkad ljudi čak nemaju svjesni doživljaj te misli iako se registrira potiskivanjem povećana semantička aktivacija,  što znači da ovo djeluje na razini ispod svjesnosti.

Iako nesvjesno moderne psihologije nije isto kao Freudovo, zajednička je spoznaja kako je veliki dio našeg psihičkog života izvan naše svjesnosti (bilo zbog automatiziranih kognitivnih procesa, bilo jer smo ga motivirani potisnuti…).  Potiskujemo svi, a neki od nas pogotovo “guraju stvari pod tepih”. Često je to jer im se nije dopuštalo da osjećaju i izraze emocije  - jer su”neprikladne, pretjerane”. Tako se nauče pretvarati, čuvati obiteljske tajne, ignorirati “slona u prostoriji” i ne priznavati probleme, te “biti prava cura/dečko” – tj.osjećati, željeti i raditi ono što se očekuje. Potisni, progutaj, zaboravi - jer, u srži potiskivanja je “motivirano zaboravljanje ili ignoriranje” (Nancy McWilliams)

“Potiskivači” teško priznaju sebi ono što si drugi lakše osvijeste: da su ljuti na bližnjeg, da su nezadovoljni brakom, ili da zavide prijateljici…  Njima bi priznavanje takvih osjećaja ugrozilo ono što vjeruju o sebi (da su blagog temperamenta, vjerna supruga i dobra prijateljica) i radije ostave taj dio odvojen od svog svjesnog ja. Tako nema priliku proraditi takve osjećaje i pratiti svoje potrebe, čime se nagomilava frustracija i sve više unutarnjeg sadržaja postaje potencijalno opasno za sliku sebe, self koji prihvaćamo i u koji smo investirali svoju energiju (“Ako si ih priznam – raspast ću se”). No potisnuto ne nestaje, nego “probija” kroz simptome, somatiku, metafore, “slučajne postupke”, snove, blokade… Kroz “suvišak” doživljaja u novoj situaciji u koju osoba asocijacijama prebacuje dio (nerazriješenih, potisnutih) emocija.

Normalno da ne trebamo stalno biti svjesni svih svojih impulsa, osjećaja, sjećanja, slika, konflikata, jer bismo tada bilo kronično time preplavljeni (McWilliams). No pretjerano potiskivanje koči puninu doživljaja sebe i kvalitetu življenja. Prenaglo razotkrivanje i analiza vlastitih neprihvaćenih impulsa, aspekata sebe, sputavajućih uvjerenja može osobi biti ugrožavajuće.  Psihoterapija može podržati sigurno, postepeno razotkrivanje i proces prihvaćanja “prijetećih informacija” i povećanje integracije selfa.

Jadranka Orehovec, psihologinja