Procvjetajte iznutra!

cvijet-dijete

 

 

 

 

 

 

 

Proljeće je stiglo! Priroda je procvjetala u raskošnim krošnjama punim boja i mirisa. Čini se nevjerojatnim da se ovaj intenzivan život što sad pulsira energijom skrivao u beživotnim i golim granama tijekom zimske umrtvljenosti. Možemo li i mi tako iz svog “običnog”, “bezveznog” života psihološki procvjetati?

Psihološko cvjetanje (eng. flourishing) odnosi se na ispunjeno i produktivno življenje. Uključuje hedonističku dobrobit  - tj. “osjećam se dobro, doživljavam pozitivne emocije, zadovoljan sam životom” osjećaj. No, takvo uživanje možemo imati kad smo svaki dan na kavama i gledamo sapunice. Da, zabavno je bezbrižno, lagano…, ali i nešto fali. Istinska ispunjenost je više od hedonističkog uživanja i traganja za užicima u životu. Uključuje optimalno, “puno” funkcioniranje (tj. eudamonijsku dobrobit).  To je “dobro funkcioniram, život mi je smislen, prihvaćam sebe i teškoće i nosim se s njima, generativan sam, vitalan i ostvarujem ciljeve” život.  No osoba može doživljavati ovu dobit kao apstrakciju, kao naraciju, priču – kao ideju – a bez da na neposrednoj iskustvenoj razini osjeća ugodu i zadovoljstvo svojim danom koji sada živi.

Nasuprot cvjetanju je doživljaj da mi je život “rupa” – stanje unutarnje praznine, smalaksalosti, nedostatka vitalnosti i smisla. Ljudi koji žive “lažan” život su ispunjeni strahovima, tjeskobom, nesigurnosti i otporima. Boje se rasta jer rast znači da moraju izići iz svoje sigurne zone i protegnuti se na nepoznato mjesto. Boje se pokazati što kriju u svojim suhim granama, jer se boje da to nije dovoljno dobro. Boje se da ne mogu pokazati sebe i biti sigurni.

No, kao što se priroda mijenja u ciklusima, tako i u psihološkom rastu imamo periode rasta i periode stagnacije. I u nama nakon perioda (prividne)  umrtvljenosti mogu doći periodi cvjetanja snaga koje su u nama bile prikrivene i uspavane. Jer, naša priroda teži da se samoaktualiziramo, izrazimo sebe i ostvarimo svoj potencijal. Za to treba hrabrosti, odlučnosti i spremnosti prihvaćanja složene dinamike rasta. Jer, da bismo rasli i “cvali” potrebni su nam i pozitivni i negativni osjećaji i iskustva.

Pozitivna iskustva stvaraju pozitivno uzbuđenje i pokreću nas na istraživanje, igru, eksperimentiranje… Čak i prolazni pozitivni afekti mogu zapaliti dinamičke procese koji nas “dižu” i vuku u rast. Ugodne emocije proširuju našu svjesnost i fleksibilnost; dok negativne stvaraju “grč”, izbjegavanje, otpore i sklonost rigidnijim emocionalnim obrascima. Oni koji cvjetaju su više u stanju iz rutinskih dnevnih događanja izvući i aktivno stvoriti ugodna iskustva i doživjeti pozitivne osjećaje (zabave, zahvalnosti, ponosa…).

No, samo pozitivno ni previše pozitivnosti nije korisno za razvoj. „Ultrahappy“ osobe slabije se nose s određenim zahtjevima realiteta, bježe i izbjegavaju probleme i ne shvaćaju u dovoljnoj mjeri „gravitaciju i težinu situacije“, pa se njihovi resursi ne mobiliziraju u punini zbog čega se ne protegnu dovoljno u rast. Ako smo “previše sretni” moguće se samozavaravamo i ne damo si priznati neugodne emocije i iskustva koje imamo, a koja trebamo osvijestiti, prihvatiti i “provariti” da bismo ih mogli u sebe integrirati i iz njih rasti.

Za rast nam treba i prikladna doza negativnosti jer se inače obrasci ponašanja i razmišljanja ukrućuju. Rast ne dolazi kroz samo traganje za užitkom (koje je često bijeg od neugode). U životu moramo biti spremni doživjeti tjeskobu i frustraciju kao prirodan dio procesa slijeđenja smislenih aktivnosti u životu. Krize nas produbljuju; kroz iskustvo težine poniremo u sebe i izvlačimo nove snage koje do tad nismo znali da imamo.

Kao što cvijet probija svoj put kroz tamno, blatno tlo tako i mi psihološki rastemo kroz teškoće, unutarnju tamu i tjeskobnost. Što idemo dublje, puštamo jače korijenje postajući uzemljeniji, stabilniji, jači. Jung smatra da se rast osobe zapravo odvija prema unutra, u dubinu – kao korijenje stabla koje urasta u zemlju. Ne rastemo u zraku ni na oblacima. Ako želimo rasti visoko, moramo rasti duboko, pustiti jak korijen da bismo mogli stabilno izrasti u visinu.

Da bismo rasli trebamo primiti svjetlost, toplinu i lakoću života. No i prigrliti vlastitu dubinu, tamu i težinu te biti u stanju iz njih uzeti „hranjive tvari“ i strpljivo ih integrirati u sebe ostvarujući stabilnost, čvrstoću i rast.

Jadranka Orehovec, psihologinja