Emocionalna prtljaga

teret

Vučete li za sobom nedovršene poslove, stara uvjerenja i loše odnose zbog kojih vaš život ne može ići naprijed? 

Početkom proljeća preslagujemo ormare zamjenjujući tešku zimsku garderobu laganijom proljetnom. Kroz inventuru odlučujemo treba li nam neka stvar ili je istrošena i više je ne želimo. Ovo pročišćavanje često nije lagano. Pa iako haljinu nismo obukli od vjenčanja frendice (preuska je, napadno roza i nikako ne nalazimo prigodu za nju)  i dalje nam je teško pustiti. Vezani smo za stvari jer smo preko njih u nekom trenutku života definirali sebe.  Držeći se za njih želimo zadržati osjećaj koji smo uz njih imali – mladost,  veselje, privlačnost… Sviđa nam se ideja bezbrižne sebe u toj haljini i zbog tog ne prihvaćamo da nam više ne pristaje.

No, ne vučemo za sobom samo stvari, nego i stare ideje, uvjerenja, stavove, navike, iskustva, povrede, razočaranja, strahove, ljutnju, nepovjerenje, loše odnose…  Obrasce ponašanja koji nam se stalno obijaju o nos. Stare ciljeve koje ne puštamo iz života iako ništa ne radimo za njihovo ostvarivanje. Gitaru koja skuplja prašinu u kutu iako se od srednje škole kunete da ćete napokon naštimati žice i otići na tečaj. Kad god je pogledate osjetite razočarenje sobom. Faks koji već 10 godina stagnira, a ne napuštate ga niti ne zapinjete za rad jer ste puni tereta straha od neuspjeha.

Još je važnije protresti i pročistiti ovu emocionalnu prtljagu. “Ritual” pročišćavanja emocionalnih ladica pomaže da prepoznamo što nam još treba, a što je teret. Revidirajući ono što imamo imamo u životu redefiniramo sebe - što jesmo i što nismo.

Jer, privid da nismo od nečeg odustali je udobno samozavaravanje. Još se držimo za ideju sebe kao “studenta”, “zaljubljene”, “umjetnice” iako naš svakodnevni život nema veze s time. Držeći se za staru sliku ne vidimo stvarno stanje stvari i podsvjesno gledamo na svoj život kao privremeno prolazno stanje prema onome “pravome” životu koji smo imali prije ili koji želimo imati. Progonjeni nedovršenim i neostvarenim ciljevima osjećamo svoj stvarni život pogrešnim, lažnim i nedovoljno dobrim.

Zato je važno pretresti emocionalne ladice i odabrati što još je dio našeg stvarnog života, a što stara, nepotrebna iluzija ili neostvarivi cilj. Što mogu pustiti iz svog života? Ima li odnos koji mi šteti? Neka mentalna navika – obrazac razmišljanja i gledanja? Perfekcionizam zbog kojeg ne uživam u postignuću i odnosima? Navika odgađanja? Rasipanje na nevažne stvari?

Osjećaj sebe je procesan i da bi se razvijali potrebno je da budemo otvoreni za novo. Iako uključuje i kontinuitet i nastavak na ono što smo prethodno bili, znači i spremnost na odbacivanje starog, na odabir, na odustajanje od nekih opcija u koje je uložena naša energija ali koji nisu zaživjele i s kojima ne rastemo. Ako previše prikupljamo, stagniramo. Kad pustimo, možemo kretati naprijed. Mičući emocionalni teret (ljutnju, kivnost, vezanost) – možemo revidirati i revitalizirati sebe. Povrede i terete prošlosti trebamo ostaviti tamo gdje su nastali; da iz njih naučimo i priznamo njihov značaj a bez da su oni teret našem rastu. Umjesto ogorčenosti i nepovjerenja zbog tih iskustava radije dopustiti sebi novu, zdravu naviku brige o sebi i stvaranja dobrih odnosa.

Ali, kako smo dugo prikupljali svoju emocionalnu prtljagu, dugo će nam trebati i da je pustimo. Jer puštajući loše odnose iz života se osjećamo da gubimo sebe; dio sebe koji je bio definiran odnosom prema toj osobi.

No moramo isprazniti ruke da bismo u njih primili nove stvari. Pustiti stare mentalne navike da bismo dali priliku svježim idejama. Kad maknemo iz svog života ono što nam nije potrebno, što ne odražava naše vitalne i autentične aspekte oslobađamo prostor za promjenu.

Jadranka Orehovec, psihologinja