Instant promjena je laž

 

U nekim trenucima osoba intenzivnije pogleda u sebe i pravi reviziju toga “gdje je”: što ima u svom životu, koje vrijednosti živi, koja iskustva doživljava, kakva joj je veza, kako izgleda, koliko ostvaruje, koliko je blizu željenih ideala… Ovo “zagledanje” dovede u jasan i oštar fokus neke neželjene činjenice iz svog života. Prepozna da nema posao koji želi, da ne izgleda kako želi, da joj je odnos površan, da ima par kilograma više ili manje, zarađuje malo, da joj je život dosadan, da je izgubljena, često ljuta i tužna…

Suočena s puno neugodnih spoznaja osoba može osjetiti jaku frustraciju koju želi riješiti odmah! Toliko je toga što joj se ne sviđa da je naglo uhvati panika da nešto MORA biti drugačije istog časa. Postaje nepodnošljivo biti u vlastitoj koži, u svemu onome što čini naše psihološko tkivo – naši odnosi, navike, slabosti, ranjivosti, predmeti koje posjedujemo, sve ono s čime se poistovjećujemo. Želi drastičnu promjenu i to odmah!

Ova nestrpljiva, nervozna žudnja dovede osobe često do impulzivnih, instant rješenja – promjena frizure, posla, partnera, životnog cilja…Žudnju za brzim promjenama potiču i programi koji se nude da bismo postali što prije drugačiji od onog što jesmo sada: novi detoksikacijski program; super trening za fit guzu… Spremni smo platiti što god treba ne bi li što prije iskočili iz vlastite kože i postali nešto drugo; bolje, uspješnije, moćnije. U očajničkom pokušaju da vide željenu promjenu – rade promjene na najočitijoj, manifestiranoj razini, mijenjajući se izvana. Ili destruktivno razarajući sve, kao pjesnikinja Sylvia Plath koja govori o žudnji za defragmentiranjem radi ponovnog obnavljanja i spajanja nove ja.

Nisu sve nagle promjene na sreću ovako autodestruktivne. No većinom su nagle, impulzivne, drastične promjene ipak laž. Dovedu kratkoročno do rasterećenja ili stvore šub energije, privid kako sam promijenjen, drugačiji, osvježen, obnovljen. Postižu kratkoročne efekte utjehe, zaborava, novog priljeva uzbudljivih emocija i senzacija – no oni se  i brzo istroše. Uskoro se osoba vraća na svoju bazičnu razinu, u kronično nezadovoljstvo.

Ovi instant zahvati su i diverzije koje osobu miču iz trenutka kad je frustrirana i svjesna svog nezadovoljstva. Ta je brza promjena rasteretila te frustracije koja je u određenoj mjeri nužna da bi osobu potaknula na promjenu. No, ako je ta promjena samo brza, površna – osoba ostane zatvorena u tom krugu, bez stvaranja dublje i smislenije promjene. Dapače, takve intervencije mogu i pojačati osjećaj bespomoćnosti („ionako ništa zapravo ne mogu promijeniti“) i ispraznosti i jalovosti svakog pokušaja. Promjene “preko noći” uglavnom ne hvataju korijenje jer tlo našeg života nije spremno to primiti u sebe. Da bi promjena trajala – mora se dogoditi uglavnom postepeno, ali svakako na dubljim razinama i uz nužno prvo prihvaćanje sebe kakvi jesmo sada.

Ključno u procesu promjene je interakcija prihvaćanja i promjene. Tek kad prihvatimo sebe, vidimo se otvoreno i jasno i odustanemo od vlastitih fantaziranih obličja – tek tada možemo biti spremni onu energiju i fokus koji se usredotočio na fantaziju (od otpadaka tuđih planova i snova za nas) usmjeriti u stvarnu promjenu koja ima veze s nama. Otpor promjeni izranja i iz straha da mijenjajući sebe zapravo “poništavamo sebe”. Da ćemo ako se pormijenimo prestati postojati. Zato je i važnije da je promjena postupna, da bismo je integrirali u kontinuiran i koherentan doživljaj sebe.

Očekivanje čarobne transformacije je infantilno, regresivno i narcistično. Nismo tako posebni da bi nam svijet pred noge rasprostro posebne divne uvjete. No divni smo unatoč tome, te možemo ostvariti željene promjene. Često je to uz strpljenje, uz rasterećivanje od nezrelih fantazija, te uz spremnost da otrpimo nelagodu i tjeskobu procesa promjene.

Jadranka Orehovec, prof. psihologije

Taura, veljača, 2014.