Biti prisutan
Su-osjećati s patnjom drugog je teško jer nas suočava s time kako smo svi krhki i ranjivi, te podsjeća na naše vlastite boli. Kako unatoč tome ostati prisutan i biti tu za onog koji nas treba?
Patnja je neminovan dio našeg ljudskog postojanja. Svi smo ranjivi i izloženi tome da doživimo određene povrede i gubitke. Katkad su nedaće traumatske prirode jer zaprijete životu i integritetu i izmaknu nam poznati, sigurni svijet pod nogama. Naš se svijet uzdrma i sruše uvjerenja o tome što znamo da nam donosi dan, koliko smo sigurni i koliko imamo kontrole. Kad nestanu poznati oslonci ostajemo izloženi teškim osjećajima bespomoćnosti, ranjivosti i bazičnog straha od uništenja.
Imamo potrebu vjerovati da ćemo toga biti pošteđeni i zadržati iluziju sigurnosti, pa se često distanciramo od boli drugog, gledajući je kao informaciju bez emocionalne angažiranosti. Ili nam je “tako teško” da okrenemo glavu jer “ionako ne možemo ništa napraviti”. No, kad nam je patnja drugog bliža – snažnije su-osjećamo.
Direktno pogođeni su potreseni, snažnih i miješanih osjećaja: tuge zbog gubitaka, straha što donosi sutra i kako dalje, ljutnje zbog nepravde da oni koji nemaju ništa gube sve…. Neki osjećaju olakšanje što se nije dogodilo veće zlo ili zahvalnosti za podršku koju dobivaju. Nakon početnog šoka izranja veća svjesnost o višestrukim gubicima i dugi proces oporavka i izgradnje svog života. Za to trebaju veliku unutarnju i vanjsku snagu. Trebaju podršku nas – drugog čovjeka koji istinski su-osjeća.
Zaista ljudi spremno pruže ruku podrške u prvim trenucima. No problem je što je bol teško nositi i prirodna je ljudska tendencija bježati od neugode i težine. Oni koji su ostali bez kuće i osnova za život nemaju luksuz da mogu okrenuti glavu i zaboraviti na sve. No mi koji nismo pogođeni direktno ćemo osjetiti poriv da smanjimo svoj kontakt s tuđom boli i maknemo se u svoje “male” svjetove, u svoje probleme, u “mozak na pašu” razbibrige, u svoje ugode bez kojih “ne možemo”. Lako se pretvarati se da smo napravili sve što smo mogli dok okrećemo drugi kanal, čitamo trač, ili kupujemo nepotrebnu stvar dok drugi nema ni osnovno za život.
Kako da u blizini tuđe boli postanemo bolji ljudi? Othrvamo se svakodnevnom transu koji nas usisava u površne sitne stvari? Kako se ne uloviti u umjetno stvorene potrebe i konzumacije? Vezanosti za nevažne stvari, kojima smo zatrpani pa gubimo iz vida ono istinski vrijedno i važno u našim životima? Ono što je drugom trenutno uskraćeno i što mu mi možemo pružiti? Kako da nam “običan” dan vrijedi više, da smo ga svjesniji kao onda kad smo suočeni s prijetnjom da ćemo ga izgubiti? Biti svjestan što su staklene – a što plastične čaše; što je ono što možemo ispustiti iz ruke, a što je vrijedno da brižno čuvamo. Površne aktivnosti otupljuju naš kontakt sa životom i udaljavaju nas od smislenijeg življenja.
Sad kad istinski su-osjećamo ne gledamo drugog kao stranca, nego prepoznajemo našu istinsku međusobnu povezanost. Isti smo ljudi od krvi i mesa, s istim bazičnim potrebama da preživimo i budemo sigurni. Ako uronimo u sebe, možemo zaboraviti i izgubiti iz vida da nas drugi treba. Naše obrane od te odgovornosti mogu biti fatalizam, intelektualiziranje, okrivljivanje ili teorije zavjere. Sve to služi da speremo osjećaj odgovornosti. Naša je važna ljudska zadaća biti tu za onog koji pati i pomoći mu ponijeti bol. Svatko može nešto dati.
Kako biti prisutniji u vlastitom životu i životu drugog – i kad je tuga i bol; ali i kad je radost, i kad je “običan” dan? Ostati prisutan unatoč sklonosti naše prirode da se izgubi u površnom zanemarujući istinski važne stvari u životu.U boli je veći izazov ostati u kontaktu s onim što se događa. No i dublji je osjećaj smisla i ljudskosti koje otkrijemo kad moramo u sebe posegnuti dublje da bi našli i pokrenuli novu snagu.
Jadranka Orehovec, psihologinja