„Znati kako dovršiti je u osnovi ista stvar kao i znati umrijeti; to znači odabiranje istinski potrebnih stvari i raščišćavanje onih ostalih… 

Za to čovjek mora biti u stanju prerezati čvor, jer svi se čvorovi ne mogu odvezati; mora biti u stanju izdvojiti bitno, razdvojiti važno od beskrajnih nevažnih detalja; riječju, pojednostavniti si život, obaveze, poslove, zapreke…”  H. F. Amiel

Dugo želite početi pisati roman, baviti se trekkingom ili dovršiti diplomski rad no nikako ne uspijevate naći vremena za to. U mlinu svakodnevice jedva uspijevate držite končiće dnevnih poslova, a kamoli se baviti većim projektima i onim što stvarno želite. Gomila se osjećaj nezadovoljstva i strah da će vam život prokliziti kroz prste.

Čekate da napokon dođe dan kad ćete imati vremena i energije za baviti se onim što vam je stvarno bitno: vježbati, baviti se hobijem, realizirati dugo promišljanu  ideju…Ali, taj dan neće doći sam od sebe.  Ako želite prostor za važne stvari – vi ga sami morate osloboditi u svom životu!

Raskrčite nered “sitnih” obveza

Jer, ako ste iskreni prema samima sebi, unatoč hektičnom ritmu vam dio vremena ode na „gluposti“ koje vam skreću fokus sa bitnog (npr. fejs, predugi razgovori, konzumiranje medija, aktivnosti koje radite “iz pristojnosti”)…  A koliko ste tek zakrčeni psihološkim kaosom (perfekcionizam, nesigurnost…) uslijed kojih teško odlučujete i odgađate poslove. Potrebno je da raskrčite taj nered, odlučite što je bitno da ostane, a što ćete maknuti iz svog života.

Što je vaš nered i odakle izvire?

Kronična neorganiziranost i kaotičnost može biti znak ADHD-a, depresivnosti ili drugih smetnji koje uključuju teškoće fokusiranja, planiranja i donošenja odluka i za čije prevladavanje je potrebna podrška stručnjaka. No kod većine nered odražava nedostatak jasnog cilja i prioriteta zbog koje nemate čvrst fokus na najvažnije. Nevidljive niti tisuća  obveza koje “nisu prave obveze” vas tada lako povuku svaka na svoju stranu i zarobljavaju.

Imate previše konfliktnih želja na kojima istovremeno radite. Natrpali ste previše stvari u svoj život jer „želite sve, odmah“.  Zbog pasivnosti odgađate pa vam se natalože poslovi. Vučete za sobom stare projekte i “to do” liste, te emocionalnu prtljagu neriješenih emocija koja vas sputavaju. Nemate jasne granice i ne zaštite svoje vrijeme i energiju nego se „uvalite“ u neželjene obveze. 

Čemu služi ovaj nered?

Sitne obveze stvaraju lažni osjećaj “zaposlenosti” i skreću vas s bavljenja važnijim pitanjima. U kaosu odlažete veće životne odluke i izbjegnete suočiti se sa bitnim stvarima kojima se osjećate nedoraslo. Zatrpate se obvezama da pobjegnete od onog što vas dublje muči.

Da biste se mogli kretati naprijed potrebno je pročistiti nered –  što je bitno da ostane, a što je suvišno „smeće“ koje ćete izbaciti iz svog života… . Raščišćavanje donosi red i osjećaj sklada u vaš život. Pročistite sebe da ostane ono što je autentično, istinito u vama.

1. Raščistite mentalni prostor

„Znati što želimo i kuda idemo je red“ (H.F. Amiel)

Pročistite svoju listu želja i ciljeva i postavite prioritete. Odaberite što ćete staviti uz fokus i oslobodite prostor za to.  Da, puno je toga privlačno, ali se ne možete kretati na sto strana, jer ostajete na mjestu. Morate izbaciti nešto da biste se istinski bavili onim najbitnijim. Otpustite stare želje koji se ne mogu hraniti u vašem životu da entropiraju.  Makni sa to-do liste stvari koje se vuku godinama. Tako će se otvoriti prostor za nešto novo.

2. Dajte prostora važnim stvarima

„Moramo osloboditi prostor za sjajne stvari u našim životima.“, M. Forleo

Nered će se uskoro preliti natrag ako ostane prazan prostor. Dajte značaj i dostojno mjesto bitnim stvarima u svom životu. Ako ne stavite važne stvari u svoj dnevni plan, na njihovo će se mjesto po inerciji uvaliti stare loše navike ili će nas drugi ugravitirati u svoje ciljeve i aktivnosti.

3. Prerežite neke čvorove

Protresite obveze i vidite jesu li sve zaista vaše ili ste ih preuzeli jer niste znali reći ne, ili ste htjeli pobjeći od nečeg drugog. Razgrnite nebitne stvari da bi oslobodili prostor istinski važnim stvarima. Odaberite što ćete ostaviti. Zapamtite – kad nekome kažete da, moguće ste upravo sebi rekli ne.

„Upravo je zadivljujuće koliko smo, u pravilu, zapleteni i omotani tisuću i jednom preprekom i obavezama koje nisu prave obaveze, a koje nas ipak koče u kretanju.“ (H.F.Amiel)

4. Podignite branu novom neredu

Pratite kuda vam curi vrijeme i energija pa ćete prepoznati unutarnje sabotere – obrasce ponašanja koje doprinose kaosu (pretjerano brinete, hiperanalizirate – umjesto da radite, ili pretjerano koristite medije da ne mislite na dublje probleme…). Poradite aktivno na mijenjanju ovih obrazaca. Pojednostavnite život i budite mindfulness u neposrednom trenutku.

Unutarnje pročišćavanje omogućava sklad koji je nužan je da bismo bili fokusirani i centrirani oko okosnice vitalnih stremljenja u svom životu.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Raskrčite svoj život pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Fašnik je prošao, maske su skinute i vraćamo se svojoj svakodnevici. Nakratko smo mogli biti tko god želimo: zla vještica, fatalna zavodnica ili macho cowboy i dozvoliti si „zločesti“ humor, seksualnu provokativnost ili dominantno ponašanje koje inače ne pokazujemo. Draž maskiranja je što se kroz igru, pod krinkom posuđenog identiteta (nakratko) oslobađamo vlastitih “zadatosti”.

No, i kad službeno maskiranje završi, u našim životima su i dalje prisutne brojne maske kojih smo više ili manje svjesni. One odražavaju različite aspekte nas samih i uloge koje zauzimamo ovisno o situaciji i slici koju imamo o sebi. U svom životu smo mi više od samo jednog lika i slika sebe uključuje više ideja o sebi. Pa smo (u nekom času nekome) razmaženi sin, vjeran prijatelj, zahtjevni partner, brižan brat, duša zabave, nemilosrdan šef…

Self prezentiramo u svakodnevnom životu izvodeći određene (socijalne) uloge po propisanom scenariju, a radi ostvarenja određenih ciljeva i željenih efekata kod publike. Stalo nam je da ostavimo određeni dojam kod drugih i da nas vide onako kako želimo da nas vide. (Strog sam šef pa svi naprave kako tražim i imam kontrolu, simpatičan sam i zaigran pa me svi vole i brinu o meni…). Nekad žongliramo s nekoliko uloga i to je ok dok smo svjesni uloga i ne držimo ih se kruto, te dok ti različiti aspekti nas nisu kontradiktorni i rascijepljeni jedni od drugih nego povezani u koherentnu cjelinu identiteta.

Neke aspekte sebe idealiziramo i postavljamo naprijed kao svoj centralni aspekt, dok druge odbacujemo, poričemo ili potiskujemo. Pokazujemo „ljepše“ i „jače“ aspekte sebe (pa ih još potenciramo) da bismo se svidjeli drugima, ali i da bismo se sami osjećali moćnije. “Sramotnije”, “slabije” aspekte sebe prikrivamo od sebe i drugih, iz straha da ćemo biti odbačeni, ismijani, poniženi ako pokažemo tu svoju ranjiviju stranu. Prezentirajući masku koju želimo da vide zaštitimo sebe, iz maske crpimo osjećaj kontrole, hladnokrvnosti i snage koju osjećamo da nam u cjelini nedostaje. Iza maske se krijemo i kroz nju komuniciramo pokušavajući na te načine dobiti ono što trebamo ili ublažiti uznemirujuće osjećaje ne potpunosti i slabosti.

Problem je kad ni mi sami više nismo svjesni dijelova sebe. Ili kad ih prikrivamo jer nisu u skladu sa selfom koji je prihvaćen i odobren, s onim kakvi želimo i nadamo se biti ili kakvi „moramo“ biti da bismo udovoljili drugima. No, nismo satkani samo od pozitivnih doživljaja i karakteristika. Mi smo sve to što jesmo: i nesigurni, sa strahom od bliskosti, sebični, avanturisti, povrijeđeni, zavidni, s lošim navikama… Nije lako pokazati svoje ranjivosti jer se tada osjećamo ogoljelo i stoga je razumljivo da te privatne i dublje aspekte sebe razotkrivamo u bliskijim odnosima nakon uspostave povjerenja. Važno je ipak da ih sami poznajemo i ne zavaravamo sebe niti se odbacujemo zbog njih.  Ako se bojimo sebi priznati što osjećamo vjerojatnije ćemo te stvarne osjećaje maskirati drugima da bismo se zavarali da ne  osjećamo ono što osjećamo. Pa ljutnju na voljenu osobu prikrivamo pretjeranom brigom za nju ili pokušavajući je zabaviti glumeći klauna. Ove maske su vjerojatno bile korisne u nekom trenu života, no sad nas udaljavaju od samih sebe i uskraćuje za puniji doživljaj sebe i autentičnost. Nema punine dok ne dopustimo vidjeti sebe i biti viđeni.

Što je više maski i pretvaranja – više je lažnog selfa. Kad previše pokušavamo biti ono što mislimo da drugi žele – gubimo sebe. Kad pokušavamo biti sve za svakog – na kraju postajemo nitko. Maske nam mogu koristiti jer su i ogledalo unutarnjeg selfa. Ono što najjače u sebi poričemo nas određuje slično kako nas određuje ono što snažno  prigrljujemo. Skidajući i upoznavajući maske možemo bolje upoznati sebe.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Maske koje nosimo pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Kronična napetost i nervoza postali su vam uobičajeno stanje i više ste zaboravili kako uopće izgleda biti opušten. Ujutro se dignete umorniji nego što ste legli, kroz dan se vučete s osjećajem grča i nervoze i teško se fokusirate na zadatke pred sobom? Navečer se jedva smirite i zaspete, opterećeni brigama i osjećajem kako vam je život pun nervoze i stresa?

Shvatite sa zebnjom da ćete se razboljeti ako nešto ne promijenite.

Moram se opustiti! Da, ali kako?

Sada vam je “opuštanje” piće navečer, pušenje, “trpanje hranom”, ili tableta za glavobolju … Niste sretni jer te metode imaju svoju cijenu  (debljanje – novi izvor stresa, potencijalni razvoj ovisnosti…)  Zakopate u rad, furate se na adrenalin i pretvarate sve je u redu, a ispod kucka strah “puknut će me infarkt”. Provedete večer pred TV-om, od čega se iza osjećate još ispraznije.

Opuštanje vam se čini luksuz koji si ne možete priuštiti. Nažalost ljudi katkad priželjkuju da se razbole da bi imali opravdanje da se odmore. Često ih tek kriza (zdravstveni problemi, značajni životni stresori i promjene) potakne da nešto poduzmu i dovedu si život u ravnotežu.

Nemojte čekati takve situacije! Pokrenite se već sada i poradite na razvoju vještina opuštanja i tehnika suočavanja sa stresom. Za početak, znajte da je opuštanje više od podizanja nogu pred TV-om.

Opuštanje je vještina koju možete naučiti

Nije dovoljno sam sebi reći “daj se opusti!”, jer nas to neće dovesti u opušteno tjelesno stanje.  Opuštanje učimo i vježbamo kao npr vožnju biciklom, te ju je potrebno ponavljati da bismo osjetili njene efekte i učinkovito je primjenjivali. Potrebno je da tijelo aktivno dovodimo u stanje relaksacije.

Djelotvorne su vještine trbušnog disanja i progresivne mišićne relaksacije. Njima potičemo prirodne relaksacijske odgovore u tijelu koji stvaraju stanje opuštenosti. Dublji i polagani udisaji u donje dijelove pluća potiču prirodni relaksacijski odgovor. Grč u različitim dijelovima tijela možemo opustiti postepenim napinjanjem i opuštanjem tih dijelova tijela. Odvojite vrijeme za usvajanje i prakticiranje ovih vještina.

Opuštanje prilagodite svom stilu

Svatko od nas preferira različite razine pobuđenosti i tome je potrebno prilagoditi svoje opuštanje. Pomaže sjetiti se kako ste se umirivali kao dijete.

Voljeli ste repetitivne, samotne aktivnosti? Povući se, čitati i proanalizirati problem? Organizirajte si “stress-free” oaze u kojima ćete slušati laganu glazbu, čitati ili voditi dnevnik i “doći sebi”.

Voljeli ste se ispucati kroz fizičku aktivnost? Aktivni tipovi će preferirati dinamične oblike relaksacije, kroz planinarenje, odmak iz situacije kraćim putovanjem ili izletom, živahan provod. Možda se osjećate preumorni pokrenuti se prema tome, no podsjetite se na onaj dobar osjećaj iza.

Ako ste uvijek voljeli porazgovarati o problemima, potražite si takvu podršku i sada. Voljeli ste raditi s rukama, crtati, išli ste na zbor i pjevali? Radite nešto kreativno. Ako ste sanjarili – sada koristite imaginacije za opuštanje.

 Senzorna stimulacija i pokret

Kod nošenja s neposrednim stanjem nemira, napetosti ili bezvoljnosti posebno koriste instant podizači raspoloženja.  Angažiranjem svih 5 čula možemo se razbuditi ili opustiti – ovisno o potrebi.

Neke super opusti kad su nemirni pogledati lijep prizor, ugodan video, šetnja parkom i zelenilom…. Možete pustiti relaksirajuću ili energizirajuću glazbu. Popiti ukusan čaj ili kavu, bombon ili žvaku, pojesti naranču… Promasirati se, ili opustiti uz mirise eteričnog ulja. Protegnuti se, napraviti par čučnjeva, ispuhati se, viknuti u jastuk, umiti se hladnom vodom… otići u kraću šetnju, gnječiti anti-stresnu lopticu…

Senzorna stimulacija nas može razbuditi ili umiriti, potrebno je da istražite kako na vas djeluju različiti pdoražaji. Okupiranje čula nas svakako fokusira u trenutak, čime se osjećamo življi i prisutniji. Odvaja nas i od kaskade negativnih misli i briga koje su čest izvor kroničnog stresa. Ovako relaksirani, razbuđenih osjetila se možemo osvježeni vratiti problemskoj situaciji i jasnije je vidjeti i bolje se s njome nositi.

Eksperimentirajte i pratite što “pali za vas”. Prakticiranje opuštanja je tek jedan komadić u mozaiku upješnog nošenja sa stresom. Uključite se u niz radionica “Čilanje četvrtkom” i otkrijte kako se uspješnije nositi sa stresom i uvesti balans u svoj  život!

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Ne mogu se opustiti! pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

„Potisnuti znači više od skloniti i zaboraviti što je i gdje sklonjeno. … Potiskivanje znači stalni psihički napor održavanja zatvorenog kapka nad time, iznutra nikad ne opuštajući svoju budnost“, Gregory Zilboorg

Potiskivanje – micanje iz svijesti teških osjećaja, neprobavljenih iskustava, problematičnih impulsa – služi obrani od psihičkih sadržaja koji su nam neprihvatljivi. Mirni smo jer smo iz svjesnosti sklonili ono što nas uznemiruje. No, ono što je odloženo nije nestalo, niti je zaboravljeno. Potrebno je uložiti psihičku energiju da se neželjeni sadržaj zadrži potisnut, jer on se teži “vratiti” i mučiti nas.

Stari je Freud odavno je govorio o “povratku potisnutog”, a moderna psihologija je eksperimentalno demonstrirala taj (čest) paradoks potiskivanja: baš kad nečeg ne želimo biti svjesni, to nikako da izbacimo iz glave. Psiholog Wegner u studijama potiskivanja ispitanicima zadaje da “ne misle” ili “što više misle” na nešto. Potiskivanje dijelom uspijeva, no ipak se neželjena misao vraća te je nemoguće potpuno potisnuti niti na 5 minuta. A nakon što zadatak završi, misao se vraća češće onima koji su je potiskivali nego onima koji su na nju mislili. Tako potiskivanje određene misli može ironično dovesti do veće preokupiranosti tom misli! Čak nalaze kako riječ izazove manju aktivaciju N400 (komponentu neurofiziološke mjere s događajima-povezanog procesiranja; ERP) tijekom potiskivanja nego izražavanja, ukazujući da je semantička reprezentacija riječi dostupnija kad je potisnuta nego kad se izražava.

Wegner smatra kako potiskivanje manipulira asocijativne putove do i od potisnute misli, pa potisnute misli imaju „neobičnu gravitaciju“ i “asimetriju asocijacija” koje vode ka njima i od njih. Bilo što povezano s neželjenom misli podsjeti nas i “vrati” na nju; ali kad je se sjetimo nam se teško od nje odvojiti čak i pomoću najbliže asociranih pojmova. Katkad ljudi čak nemaju svjesni doživljaj te misli iako se registrira potiskivanjem povećana semantička aktivacija,  što znači da ovo djeluje na razini ispod svjesnosti.

Iako nesvjesno moderne psihologije nije isto kao Freudovo, zajednička je spoznaja kako je veliki dio našeg psihičkog života izvan naše svjesnosti (bilo zbog automatiziranih kognitivnih procesa, bilo jer smo ga motivirani potisnuti…).  Potiskujemo svi, a neki od nas pogotovo “guraju stvari pod tepih”. Često je to jer im se nije dopuštalo da osjećaju i izraze emocije  – jer su”neprikladne, pretjerane”. Tako se nauče pretvarati, čuvati obiteljske tajne, ignorirati “slona u prostoriji” i ne priznavati probleme, te “biti prava cura/dečko” – tj.osjećati, željeti i raditi ono što se očekuje. Potisni, progutaj, zaboravi – jer, u srži potiskivanja je “motivirano zaboravljanje ili ignoriranje” (Nancy McWilliams)

“Potiskivači” teško priznaju sebi ono što si drugi lakše osvijeste: da su ljuti na bližnjeg, da su nezadovoljni brakom, ili da zavide prijateljici…  Njima bi priznavanje takvih osjećaja ugrozilo ono što vjeruju o sebi (da su blagog temperamenta, vjerna supruga i dobra prijateljica) i radije ostave taj dio odvojen od svog svjesnog ja. Tako nema priliku proraditi takve osjećaje i pratiti svoje potrebe, čime se nagomilava frustracija i sve više unutarnjeg sadržaja postaje potencijalno opasno za sliku sebe, self koji prihvaćamo i u koji smo investirali svoju energiju (“Ako si ih priznam – raspast ću se”). No potisnuto ne nestaje, nego “probija” kroz simptome, somatiku, metafore, “slučajne postupke”, snove, blokade… Kroz “suvišak” doživljaja u novoj situaciji u koju osoba asocijacijama prebacuje dio (nerazriješenih, potisnutih) emocija.

Normalno da ne trebamo stalno biti svjesni svih svojih impulsa, osjećaja, sjećanja, slika, konflikata, jer bismo tada bilo kronično time preplavljeni (McWilliams). No pretjerano potiskivanje koči puninu doživljaja sebe i kvalitetu življenja. Prenaglo razotkrivanje i analiza vlastitih neprihvaćenih impulsa, aspekata sebe, sputavajućih uvjerenja može osobi biti ugrožavajuće.  Psihoterapija može podržati sigurno, postepeno razotkrivanje i proces prihvaćanja “prijetećih informacija” i povećanje integracije selfa.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Gravitacija potisnutog pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Živimo u kulturi koja generalno negira i potiskuje svjesnost o smrti. Tako da autori koji otvore temu daju upozorenja o čitanju na vlastitu odgovornost, upozoravajući one osjetljivije na delikatnost teme i koristeći eufemizme (kao mi ovdje . No ljudi zapravo imaju s druge strane i gotovo voajerski interes za pitanje smrti – pa čitaju crnu kroniku i vire kad se dogodi neka nesreća u kombinaciji osjećaja užasa no i (koliko se god osjećali krivi ili sramili to reći) osjećaja zadovoljstva što su oni ti koji su živi.

No čak kad je i prisutna svjesnost o smrti, ona je uglavnom distancirana, vezana za apstraktni koncept “smrtnosti”. Racionalno znamo da su ljudska bića smrtna, a onda smo logično i mi u toj kategoriji. No to je znanje apersonalno, vezano za koncept, ili druge – a ne za nas osobno. Zapravo je čak Freud smatrao kako je nesvjesnom nepojmljiva vlastita smrtnost, jer se osjeća besmrtno.

Nasuprot tome,  kulturalni antropolog E.Becker, koji je najviše doprinio razumijevanju “straha od smrti” (“death anxiety”), smatra da je naš najdublji strah zapravo strah od smrti. On je duboko potisnut, pa čak kad ga racionalno izražavamo, zapravo je afekt povezan s njime duboko potisnut. Samim iskustvom postojanja imamo bazičnu potrebu za samoodržavanjem i očuvanjem integriteta, te smo svjesni prijetnje tom održavanju i svjesni činjenice vlastite smrtnosti. Ona nas ispunjava bazičnom, golom tjeskobom koja utječe na svo naše ponašanje iako je potisnuta iz svjesnosti. Jer, sve što radimo zapravo radimo da bismo uspjeli ignorirati ili izbjeći ovu bazičnu anksioznost koju pobuđuje neminovnost smrti. Cijelo društvo i kultura sudjeluju u potiskivanju te bazične tjeskobe stvaranjem sustava simbola, uvjerenja i heroja koje daju osjećaj smisla življenja, moći i samoafirmacije.

No, što se događa kad se osobu podsjeti na činjenicu smrtnosti ili kad dođe u iskustvo životne opasnosti?

U eksperimentima u okviru Terror Management Theory, izvedene iz Beckerovih promišljanja se ispitanike izlaže “podsjetnicima na smrtnost”. Ovi podsjetnici su različitog intenziteta – od suptilnijeg pitanja npr. “U kojoj vam je dobi umro djed”, pa do direktnog – grubog “in your face” “Da, jedan ćete dan i vi umrijeti”. Pokazalo se jako zanimljivim kako ljudi reagiraju u situaciji kad dobiju takav podsjetnik.

U jednoj studiji su suci bili podijeljeni u grupu A (kojoj se smrt ni na koji način nije spominjala) i grupu B (koja je izložena podsjetniku na vlastitu smrtnost). Suci u grupi B su bili skloniji dati strože kazne (u hipotetskoj situaciji odmjeravanja kazne za prostituiranje). U drugim studijama su “ispitanici s podsjetnikom” odabirali biti “zločestiji” – stavili bi više ljutog umaka (za spačku) prijatelju… Uz ovu veću sklonost da budu okrutniji prema drugima su “ispitanici s podsjetnikom” iskazali i neke druge značajke – npr veće privrženosti i vjernosti simbolima koje predstavljaju njihove važne vrijednosti. Tako  oni “sa podsjetnikom” nisu bili spremni koristiti nacionalni ili vjerski simbol u “nepoštivajućem” kontekstu (npr koristiti nacionalnu zastavu kao filter za pročišćavanje u zadatku…). (Vidi više)

Izgleda da je podsjećanje na vlastitu smrtnost stvorilo neposredni osjećaj ugroženosti koji se onda odražavao (bar privremeno) na ponašanje osobe na način da se ponašala više okrutno, težila se više osloniti na određene simbole (religiozne i nacionalne) koji joj daju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Autori zaključuju kako nas osjećaj ugroženosti pri podsjećanju na vlastitu smrtnost čini  primitivnijima, obrambenijima i tražimo sigurnost i osjećaj značajnosti da se obranimo protiv nje.

No, ima i dokaza da svjesnost smrti ima pozitivne efekte – značajna promjena perspektive.  Psiholog Steve Taylor u knjizi Out of the Darkness: ljudi s iskustvima smrtonosnih bolesti ili blizu-smrti iskustvom opisuju kako im je to iskustvo transformiralo živote i dalo im novu sposobnost življenja u trenutku i osjećaja zahvalnosti. Svijet im je postao stvarnije mjesto – i stvari oko njih su “izgledale živo i predivno”.  Strahovi koji su ih do tad mučili su izblijedjeli i nestali, jer su ljudi vidjeli nevažnost tog čime se opterećuju (strah da neću uspjeti, da me drugi ne vole…). Lakše su “otpustili” svoje strahove, ali i vezanost za druge ideje, vrijednosti i koncepte – te su postali otvoreniji, suosjećajniji i milosrdniji prema sebi i drugima.

Čini mi se važnim pitanje i svjesni odabir osobe: hoće li me iskustvo ranjivosti uslijed svijesti o anksioznosti učiniti “boljom” (milosrdnijom, otvorenijom i svjesnijom) ili “gorom” (nemilosrdnijom prema drugima, vezanom za simbole i manje otvorenom) osobom .

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Bazična tjeskoba pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Ljudi dolaze na psihoterapiju jer imaju napade panike, posesivni su i ljubomorni u vezi ili nikako ne uspijevaju na faksu.

U priči iza tih simptoma otkriva se kako su napadi panike počeli prilikom preuzimanja veće odgovornosti i separiranja od bliskih figura, čemu se osoba nije osjećala doraslo. Ljubomora je tu jer zna da će partner/ica kat-tad vidjeti koliko ima privlačnijih i boljih osoba od nje i ostaviti je, a ona neće biti u stanju naći novog partnera. Studij se ne miče jer izbjegava učenje vjerujući da da bez obzira na trud neće uspjeti.

Osoba sama u nekom času izgovori ono što već zna u sebi “moj je pravi problem što sam nesiguran/na u sebe”.  Kad zagrebemo ispod površine se često ukaže taj”nisam dovoljno: dobra-pametan-vrijedan-zgodan… ” problem.

A onda kao rješenje vidi: Moram postati sigurniji u sebe. (Kao da treba dohvatiti ključeve koji su skliznuli iza ormarića).

Svatko je katkad nesiguran, no kad je ta tema  vruća i živa sve što se događa gravitira prema njoj. Što je više sama opterećena time – više na to nailazi u okolini, jer joj većina situacija predstavlja test vlastite vrijednosti, test za koji nije sigurna da ga može proći.

Tada paradoksalno više energije troši u to da prikrije osjećaj nesigurnosti, izbjegne neuspjeh i sačuva samopoštovanje nego što zaista radi na ostvarenju željenih ciljeva:

Unutarnje igre prikrivanja vode je da:

–                               pravi se „baš me briga“ – pa ako i ne uspijem, nitko neće znati da mi je bilo stalo

–                               oklijeva išta poduzeti – da ne bi pogriješila, sigurnije je ne micati se

–                               kopira druge – čeka da netko “siguran” napravi prvi korak. Kad je svako djelovanje kopiranje osoba kao da nestaje i udaljava se od sebe

–                               stisne se uz nekog jakog (da se i sama osjeti moćno) – katkad svi trebamo zagrljaj i podršku, no ako to prerasta u ovisnost guši i nas i druge.

–                               brani se – kad se osjeća nesigurno lako to zamijeni za stvarnu ugroženost, pa se brani od napada koji možda i nisu napad ili bar nisu vrijedni tolike obrane. Organizirati život oko obrane granica toga što jesmo čini da nas nema u centru tog što jesmo

–                               glumi pauna – raširi krila da uvjeri druge (i sebe) da je velik i jak – predstavlja dijelove sebe koje želi, skrečući pažnju s mnogim neuvaženih aspekata sebe

–                               spušta druge – da se osjeti većim, okružuje se onima koje ne cijeni da bi se osjećala jaka

–                               odguruje druge od sebe, jer se inače osjeća zasjenjena. Ili ne da da joj pristupe bojeći se da će biti “progutana” od drugog, tako krhka i nesigurna

–                               perfekcionistički radi i ulaže 300% napora – iako je to troši, drugačije se osjeća razotkriveno i ranjivo

…

Te unutarnje igre teže zaštiti je razotkrivanja unutarnje istine (bazičnih  uvjerenja) da nije dovoljno jaka ostvariti ono što drugi koji su sigurni u sebe mogu.Takva se uvjerenja razvijaju u osobi kroz iskustva da je bila često procjenjivana, da je bila drugačija i time manje prihvatljiva važnoj okolini, da je bila nepotvrđena ili se u njen privatni svijet nametljivo zabadao nos. Self je upio takva iskustva i ona su danas kako navodi psihijatar A.H.Modell u “Private self” afektivno utjelovljena sjećanja koja se reaktiviraju na slične okidače. Centar selfa koji je generator značenja obrađuje i skenira tekuća iskustva povezujući ih sa sličnima prošlim kategorijama pamćenja, te tako stalno perpetuira slične teme i slične mehanizme samoobrane.

Kad uvidimo kako se većinu vremena štitimo od imaginarnih prijetnji možemo poraditi na prestanku trošenja emocionalne energije. Raskrinkavanjem tih prijetnji najčešće vidimo da iza strašne maske leži stara briga, onoliko opasna koliko joj mi dopuštamo.

U konačnici, nije niti moguće potpuno se riješiti nesigurnosti, no kako E.Fromm kaže zadatak nam nije toliko postati siguran koliko tolerirati vlastitu nesigurnost. To neće pasti u naše krilo s neba nego dolazi kroz djelovanje uz i unatoč nesigurnosti. Hoćemo li čekati da se počnemo osjećati sigurno da bi krenuli ili ćemo koračati s osjećajem nesigurnosti je na nama samima.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Prikrivanje nesigurnosti pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Događa li vam se da jaaaaako želite neku promjenu? Idete prema tome, no nikako ne ostvarujete pomak. Kao da je među vama nevidljiv zid, a vi potpuno blokirani i nesposobni istinski se pokrenuti?

Imate predivan plan, no ne držite ga se. Kunete se da vam je neka stvar najvažnija na svijetu, a ulažete energiju u sve drugo osim u to. Racionalno ne vidite prepreke djelovati, no ruka vam je zakočena. Znate što trebate raditi – no osjećate se bespomoćno to učiniti. Tonete u sve veću pasivnost i osjećaj da vas koči nešto jače od vas.

Svjesnu odluku sabotiraju neosvješteni unutarnji otpori 

Ti unutarnji saboteri su dijelovi ličnosti koji se pojave kad iskoračujete izvan sigurne zone i onog što vam uvjerenja govore da trebate i možete biti. Saboter vas žele zadržati tamo gdje misle da ste sigurni, u okviru onog što sebi dopuštate biti – pa su otpori najjači baš onda kad krenete “raditi na sebi”. Svatko ima određene parametre o sebi:  što sam, koliko ljubavi, moći i dobrih stvari mogu imati u svom životu. Kad to prekoračuje iskoče poznati strahovi budeći  nesigurnost. Probude se otpori, kao da se cijelo tijelo i psiha opiru promjeni. Svjesni je um usmjeren željenom svjesnom cilju, no nesvjesni se samo želi zadržati u sigurnoj zoni pa osoba sama kreira okolnosti da ne može uspjeti.

Samosabotirajuća uvjerenja i ponašanja su snažna jer su nastala  u fazi “hipnotičkog transa”,  kako Bruce Lipton u  “Biologiji uvjerenja” naziva prvih par godina života. Tada prevladavaju theta i delta valovi u moždanoj aktivnosti, povezani s imaginacijom i stanjem nalik transu. Tada se u sustav osobe direktno utiskuju ideje, percepcije, uvjerenja iz okoline. Iskustva i doživljaji su nekritički primljeni i izmiješani s imaginacijom i fantazijama. Lipton smatra da smo tada “programirani”, te da su ti programi dio našeg podsvjesnog uma koji je megaprocesor i obrađuje 95% informacija, dok svjesni um obrađuje svega 5%. Tako podsvjest stalno vodi percepciju i obrađuje sva nova iskustva u skladu s tim svojim programima. Na taj način podsvjesno vodi osjećaje i izbore tijekom cijelog života.

Strah od povrede je urezan duboko

Pogotovo se duboko “urežu” iskustva kad ste se osjećali ranjivo, posrnuli, bili povrijeđeni, doživjeli neuspjeh, bili ismijani… Njih osoba pamti i razvija obrambene mehanizme da se od njih zaštiti. Upravo su neki od tih obrambenih mehanizama saboteri, nastali da zaštite osobu od opasnosti. Strah koji joj ne dopušta da skoči, jer se boji da će pasti. Podsvijest ne razlikuje jučer od danas, stvarnu od imaginarne prijetnje. Pa štiti od mnogih iskustava štiteći dječji ego, onaj ranjivi dio koji je negdje skriven i “smrznut” u osobi i koji se boji (unatoč racionalnim argumentima) da nije dovoljno dobar i jak. Iako dio nas želi uspjeh, drugi dio se boji neuspjeha i radi sve da nas zadrži u poznatoj zoni (“nemoj se izložiti pa nećeš biti povrijeđen”).Tako sigurna zona postaje skučeni zatvor.

Chamine opisuje različite tipove unutarnjih sabotera: sudac, ugađač, kontrolor, žrtva, izbjegavač… Svaki od njih kroz svoja kruta uvjerenja sagledava što se događa te  nalazi način da se ponovno osjeti žrtvom, strogo sudi ili pretjerano kontrolira…  Kad u osobi prevladava jak ugađač, on je sabotira svaki put kad se odluči zauzeti za sebe. Ne dopušta joj reći ne drugima jer se boji da će biti povrijeđena i kažnjena. Osoba osjeća da je ugađati drugima “jače od nje” i ponavlja taj obrazac koliko god racionalno vidi da joj šteti.

Saslušajte unutarnje sabotere i od njih učite

Teško se boriti sa saboterima i tražiti ih da ušute. Oni su jaki dok ih ne osvijestimo i ne čujemo što oni žele zaštititi, čega se boje i što nas žele naučiti. Saboteri brinu za vas – zato ih upoznajte i saslušajte. Kad taj zakočeni dio ličnosti koji djeluje iz „mraka“ podsvjesnog izreče svoj strah možete mu pokazati da je prihvaćen i poštovan. Tada on prestaje biti vaš neprijatelj, nego je samo uplašeni dio vas koji na “dječji” način brine o nama. Tako gubi moć nad vama, a svoj vlastiti život počinjete vodite vi sami, a ne “7-godišnje uplašeno dijete” u vama.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Unutarnji saboteri pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Su-osjećati s patnjom drugog je teško jer nas suočava s time kako smo svi krhki i ranjivi, te podsjeća na naše vlastite boli. Kako unatoč tome ostati prisutan i biti tu za onog koji nas treba?

Patnja je neminovan dio našeg ljudskog postojanja. Svi smo ranjivi i izloženi tome da doživimo određene povrede i gubitke. Katkad su nedaće traumatske prirode jer zaprijete životu i integritetu i izmaknu nam poznati, sigurni svijet pod nogama. Naš se svijet uzdrma i sruše uvjerenja o tome što znamo da nam donosi dan, koliko smo sigurni i koliko imamo kontrole. Kad nestanu poznati oslonci ostajemo izloženi teškim osjećajima bespomoćnosti, ranjivosti i bazičnog straha od uništenja.

Imamo potrebu vjerovati da ćemo toga biti pošteđeni i zadržati iluziju sigurnosti, pa se često distanciramo od boli drugog, gledajući je kao informaciju bez emocionalne angažiranosti. Ili nam je “tako teško” da okrenemo glavu jer “ionako ne možemo ništa napraviti”. No, kad nam je patnja drugog bliža – snažnije su-osjećamo.

Direktno pogođeni su potreseni, snažnih i miješanih osjećaja: tuge zbog gubitaka, straha što donosi sutra i kako dalje, ljutnje zbog nepravde da oni koji nemaju ništa gube sve…. Neki osjećaju olakšanje što se nije dogodilo veće zlo ili zahvalnosti za podršku koju dobivaju. Nakon početnog šoka izranja veća svjesnost o višestrukim gubicima i dugi proces oporavka i izgradnje svog života. Za to trebaju veliku unutarnju i vanjsku snagu. Trebaju podršku nas – drugog čovjeka koji istinski su-osjeća.

Zaista ljudi spremno pruže ruku podrške u prvim trenucima. No problem je što je bol teško nositi i prirodna je ljudska tendencija bježati od neugode i težine. Oni koji su ostali bez kuće i osnova za život nemaju luksuz da mogu okrenuti glavu i zaboraviti na sve. No mi koji nismo pogođeni direktno ćemo osjetiti poriv da smanjimo svoj kontakt s tuđom boli  i maknemo se u svoje “male” svjetove, u svoje probleme, u  “mozak na pašu” razbibrige, u svoje ugode bez kojih “ne možemo”. Lako se pretvarati se da smo napravili sve što smo mogli dok okrećemo drugi kanal, čitamo trač, ili kupujemo nepotrebnu stvar dok drugi nema ni osnovno za život.

Kako da u blizini tuđe boli postanemo bolji ljudi? Othrvamo se svakodnevnom transu koji nas usisava u površne sitne stvari? Kako se ne uloviti u umjetno stvorene potrebe i konzumacije? Vezanosti za nevažne stvari, kojima smo zatrpani pa gubimo iz vida ono istinski vrijedno i važno u našim životima? Ono što je drugom trenutno uskraćeno i što mu mi možemo pružiti? Kako da nam “običan” dan vrijedi više, da smo ga svjesniji kao onda kad smo suočeni s prijetnjom da ćemo ga izgubiti? Biti svjestan što su staklene – a što plastične čaše; što je ono što možemo ispustiti iz ruke, a što je vrijedno da brižno čuvamo. Površne aktivnosti otupljuju naš kontakt sa životom i udaljavaju nas od smislenijeg življenja.

Sad kad istinski su-osjećamo ne gledamo drugog kao stranca, nego prepoznajemo našu istinsku međusobnu povezanost. Isti smo ljudi od krvi i mesa, s istim bazičnim potrebama da preživimo i budemo sigurni. Ako uronimo u sebe, možemo zaboraviti i izgubiti iz vida da nas drugi treba. Naše obrane od te odgovornosti mogu biti fatalizam, intelektualiziranje, okrivljivanje ili teorije zavjere. Sve to služi da speremo osjećaj odgovornosti. Naša je važna ljudska zadaća biti tu za onog koji pati i pomoći mu ponijeti bol. Svatko može nešto dati.

Kako biti prisutniji u vlastitom životu i životu drugog – i kad je tuga i bol; ali i kad je radost, i kad je “običan” dan? Ostati prisutan unatoč sklonosti naše prirode da se izgubi u površnom zanemarujući istinski važne stvari u životu.U boli je veći izazov ostati u kontaktu s onim što se događa. No i dublji je osjećaj smisla i ljudskosti koje otkrijemo kad moramo u sebe posegnuti dublje da bi našli i pokrenuli novu snagu.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Biti prisutan pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

 Robujete li svojim užicima i prepuštate im se iako “znate “da to nije dobro za vas? Ili znate povući kočnicu, odoljeti iskušenju i kontrolirati svoje impulse?

Svatko od nas ima svoj „gušt“: čokolada, cigareta, igranje igrica, čitanje (lakog) štiva, surfanje netom, gledanje TV-a….. Mmmmm kako je ugodna popodnevna kava nakon napornog radnog dana, zabavan vikend izlazak s prijateljima ili gledanje uzbudljivog trilera uz kokice… Super je znati uživati u životu i imati svoje (male) rituale opuštanja i uživanja. Poželimo da takvi trenuci traju vječno (pa ih nekad i produžimo)!

Ipak, oni ne mogu trajati vječno, a i da mogu sigurno bi prestali biti tako dobri. Jer iako smo biološki programirani da smo sposobni doživjeti užitak i da mu težimo – imamo i plafon u doživljavanju uživanja. To nas čuva da se ne fiksiramo na objekte užitka, te da budemo u stanju prekinuti s ugodnim aktivnostima. Nije naša jedina životna misija stalno uživanje. Imamo i druge zadatke zbog čega trebamo znati “povući kočnicu”.

Pretjerano prepuštanje trenutnoj ugodi nas košta. Da, u trenu nam je lakše, no nakon zasićenja već gledamo što ima iza što bi mogli konzumirati. Taj hedonistički mlin nas stalno vrti i zapravo ostajemo stalno frustrirani. Kad se povuče mini-euforija ugode iza nas stignu nus-pojave pretjeranih konzumacija i nezadovoljstvo jer smo zanemarili druge važne ciljeve. “Prisjedne” nam gledati TV cijeli dan – em više nije zanimljivo, em smo pali ispit zbog ne-učenja. Tako nas pretjerivanje s užicima sputava i čin naš život kaotičnim. Osjećamo se slabi jer smo izgubili kontrolu i popustili iskušenju.

Kad „sve to znamo“, zašto je tako teško obuzdati sebe? Jer smo bića ugode i težimo ugodi. A brza-ugoda-nadohvat-ruke je vrlo privlačna i često jača od tamo-negdje-daleke-ugode koju ćemo doživjeti kad ostvarimo dugoročni cilj. Što smo gladniji ugode  – pohlepniji smo i teže odolijevamo iskušenjima. Što smo više puta popustili – manje sebi vjerujemo da ćemo drugi put ustrajati. Često naše loše navike odražavaju naš loš stav prema sebi – da nismo vrijedni dobrih stvari i da smo preslabi za ostvariti zdravije izbore. Odustajanjem od nekih želja je zato znak ljubavi i brige za sebe.

No čega smo zapravo gladni i što to dobivamo kroz taj užitak? Alkohol, cigarete i „mozak na pašu“ aktivnosti često služe da otupe neugodne emocije dosade, tjeskobe, praznine, napetosti, nezadovoljstva sobom, frustriranosti, umora… Jasno je da se ne želimo osjećati loše i da se želimo rasteretiti te tenzije i pobjeći u ugodnu stimulaciju, lakoću… Snažan je impuls u nama koji nas gura “brzo se utješi, podigni, opusti” i hvatamo se za brzo zadovoljstvo nadohvat ruke. Nervozna sam jer mi ne ide učenje i bojim se da ću pasti ispit – pa se brzo “utješim” hranom ili “podignem” izlaskom. Da, privremeno je tenzija olakšana i ostvarena lakoća samozaborava, ali iza me stiže osjećaj krivnje i nagomilani problemi.

Zato je važno prepoznati pravu “glad” u podlozi pretjeranog bijega u ugodu i iskušenja. Jesmo li neispavani, u stresu, fali nam zabave, partnerski nam je odnos loš, kronično smo napeti, bojimo se neuspjeha, teško toleriramo frustraciju i nestrpljivi smo… Potrebno je osvijestiti što nas zapravo muči da bismo znali i što trebamo u svom životu da bismo se osjećali bolje. Tada ćemo moći suzdržati se nečeg brzinski ukusnog i privlačnog, a dugoročno štetnog.

U nama je glad za ugodama koje nas mame i “vuku” – pa tu tenziju otpuštamo kad ih konzumiramo. Potrebno je uključiti zdrave kočnice volje – sposobnost upravljanja impulsima da bi neke užitke zakočili („ovo ne smijem!“), a druge potaknuli („ovo moram!“). Čvrsta odluka i jasne vrijednosti pomažu povećati privlačnost dugoročno važnih ciljeva i “raskrinkati” površnu privlačnih iskušenja.

Užicima sklone osobe pretjerano gutaju užitke, ali nakon puno kolača, cigareta i prepuštanja poroku ostaju krivnja, praznina i onaj osjećaj da ne živimo kako zaista želimo i možemo. Slom samokontrole je slom života osobe, jer je ona zarobljenik svoje gladi. Osmišljavanjem želja i ciljeva koji nam donose zadovoljstvo i smisao na kratke-srednje-duge staze čini nas manje „gladnima“ i slabima na brze i potencijalno štetne prečice do dobrog stanja.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Odoljeti iskušenju pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Biološki smo programirani doživjeti zadovoljstvo. Ugoda nas uči da se događa nešto dobro što emocionalno pamtimo i “hoćemo još” toga i drugi put. No, da se ne bismo “navukli” i fiksirali na objekte ugode imamo mehanizam kočenja – biološki plafon doživljavanja užitka. Ovo je baza na koju se nadograđuje učenje iz iskustva s doživljenom ugodom-neugodom.

Kroz nagrade i kazne koje smo primili tijekom života mi učimo o uživanju – kako, kad, koliko i u čemu se smije uživati, koliko smo zaslužili dobrih stvari…Kad se uživanje oplete o puno srama, krivnje ili se ne uvodi princip ograničenja ugode razvijemo nezdrava uvjerenja ili destruktivne načine ostvarenja zadovoljenja.

Kad smo bili kažnjavani za užitak možda se on obojio sramom i otežano nam je doživjeti ga. Od strogog, moralističkog roditelja koji kažnjava uživanje naučimo da je uživati loše, da kvari karakter i da si ga dopuštaju samo slabići. Ili iskustvo odrastanja uz osobu koja se destruktivno prepuštala užicima u nama izaziva otpor i uvjerenje da je prepuštanje zadovoljstvima opasno jer ćemo potpuno izgubiti sve kočnice i ogreznuti u destruktivne užitke – pa ga stoga moramo zakočiti ili blokirati. Učestalo uskraćivanje nauči nas da je život muka i da se nemamo nadati dobrim stvarima. Kad je ljubav uvjetovana dobrim ponašanjem (“moraš biti dobar – kakav želim da budeš – da bi dobio ljubav i nagradu”) naučimo imati takav uvjetovan odnos prema sebi, pa si ne dopuštamo dobre stvari jer ih “ne zaslužujemo”. Ili uživanje doživljavamo kroz “perverzna” iskustva (kad za nas nisu namijenjena uobičajena zadovoljstva.

Psihoterapeut Eric Berne navodi slijedeće scenarije oko uživanja:

–          Nikad – scenarij onih koji nikad ne uživaju

–          Ponovno ispočetka – oni koji se stalno približavaju zadovoljstvu, ali ga nikako ne uspijevaju postići

–          Dok ne…- oni koji ne mogu uživati dok ne ispune obveze

–          Nakon –  oni koji mogu uživati u trenutku, no užitak je pokvaren jer iza nadolazi katastrofa

–          Zauvijek – “moram uživati” koje zadovoljstvo pretvara u obavezu i prisilu

I pretjerivanje s ugodom dovodi da osoba ne nauči odvojiti svoju želju od sebe kao cjeline i usvaja razmaženo “moram imati sve što hoću” uvjerenje. Ekstremni hedonisti pokušavaju probiti plafone užitka  sve intenzivnijom stimulacijom što može dovesti do stvaranja ovisnosti.

Ako smo bili brzo “tješeni” hranom, igračkama i skretanjem pažnje kad smo bili tužni – naučimo pretjerivati s time i ne otrpiti prirodnu frustraciju. Ovo dovodi do pretjerivanja i ovisnosti ne samo o supstancama nego i procesne ovisnosti – o aktivnostima i ljudima (Ann Wilson Schaef). Pa surfamo netom, gledamo tv, igramo igrice, kupujemo, vježbamo, pretjerano se stimuliramo da bismo ispunili unutarnju prazninu i nezadovoljstvo.  Kad živimo po principu ugađanja dolazimo u zamku stalnog nezadovoljstva poriva libida, što dovodi do još većeg osjećaja frustriranosti i očajanja.

Psihoanalitičari užitak gledaju kao pražnjenje tenzije nastale uslijed frustrirane potrebe. Naši prirodni instinkti i potrebe stvaraju životnu energiju – libido – koja nas pokreće i čini živima. Dok u najranijoj razvojnoj fazi funkcioniramo po principu užitka (neposrednog zadovoljavanja svih potreba) kasnije roditelji uvode princip realiteta učeći nas što se treba i što se ne smije i prema tome učimo odgađati i modificirati zadovoljenje potreba. Humanisti zadovoljstvo sagledavaju kao šire stanje  „flow“ (strujanje) užitka u izazovnim aktivnostima u kojima smo dobri. Pa su nam izvori zadovoljstva više od kratkoročnog uživanja u omiljenom piću – nego su osjećaj apsorbiranosti u aktivnost koju volimo (čitanje, bavljenje hobijem ili poslom )…

Bez užitaka u sada nam život može biti bljutav i “robotiziran”. No pretjerano, kompulzivno traženje užitaka i bježanje od neugode je prepreka ustrajavanju i gradnji dugotrajnijeg životnog zadovoljstva. Pravi je izazov za svakog od nas naći balans uživanja svim čulima u sadašnjem užitku i gradnje temelja za sutrašnji užitak.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Užitak i krivnja pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.