Usudite se željeti!
Znate li što stvarno želite od života i kuda stremite? Usudite li se sebi to priznati? Ili ste svoje želje potisnuli i radite ono što „se treba“?
U terapijskim seansama susrećem ljude koji nemaju odgovor na pitanje „Što stvarno želite?“. Znaju reći što ne žele . Možda i to što su prije sanjali, ili što drugi od njih očekuju. Ali im je teško jasno i glasno izreći (samima sebi) što stvarno žele i što su spremni poduzeti da to ostvare.
Gubitak kontakta s vlastitim željama može dovesti do osjećaja praznine i nezadovoljstva. Ako ne znamo što želimo – ne možemo birati ni voditi svoj život. Nedostaje nam unutarnje vodstvo i osjećaj ispunjenosti koji prati rad na ostvarenju snova. Kad ne želimo – prepuštamo drugima odgovornost da nam kaže što bi trebali biti, raditi ili kako bi trebali izgledati.
Potiskivanje želja događa se zbog mnogih procesa.
Ako su naše želje i potrebe tijekom života bile neuvažene – usvajamo lekciju da one nisu važne i da na njih nemamo pravo. Možda je to bilo praćeno porukom da je sebično i loše misliti na sebe i da treba druge staviti na prvo mjesto zbog čega uz želje vezujemo osjećaj krivnje. Pa radimo ono što se od nas „očekuje“ ili brkamo svoje i tuđe želje.
Ako su naše želje bile drugačije od okoline učimo da su neprihvatljive i nešto čega se trebamo sramiti. Pa ih krijemo i bojimo ih se.
Možda smo naišli na podsmjeh „O čemu ti fantaziraš?” pa smo naučili da je “ludo” sanjati i da se “želje ostvaruju drugima, ne nama.” Takva uvjerenja postavljaju naš stakleni plafon – ono što mislimo i vjerujemo da možemo postići.
Možda su želje bile nekritički poticane i napuhane pa mislimo da moramo ostvariti nešto veliko da bi vrijedilo. Ili učimo da je željama mjesto u fantaziji, a kako nikad ništa neće biti dovoljno dobro kao ta fantazija, u startu odustajemo. Bez pokušaja ostvarenja i stavljanje želja na test realiteta nismo učili o svojim snagama i ranjivostima niti razvili vještine potrebne za ostvarenje snova.
Ako smo rastrgani između jakih želja koje nas svaka vuče na svoju stranu – u konačnici stojimo na mjestu. To nas štiti odgovornosti izbora i rizika neuspjeha.
Različiti su načini kako gubimo kontakt sa svojim željama. Potiskivanjem želja se štitimo od neuspjeha i razočaranja. No u konačnici poricanje i neuvažavanje vlastitih potreba i želja vodi do gomilanja frustracije i isparavanja životne vitalnosti. Ako nismo u kontaktu sa svojim željama ne možemo biti ono što jesmo, gubimo svoju vitalnu srž.
Želje se katkad demoniziraju kao izvor patnje i nešto što treba nadrasti. No treba želju odvojiti od „neurotične vezanosti“ za želju. Kad imamo zdrav odnos prema vlastitim željama one mogu biti pokretač i motor našeg djelovanja.
Jer, one nas čine onim što jesmo. Ono čemu stremimo govori tko smo ili tko mislimo da jesmo. Želje nas vuku izvan granica nas samih – kad pokušavamo ostvariti nešto (za nas) novo. Pokreću i energiziraju. Daju osjećaj smisla i cilja našem životu.
Priznati si želje zahtijeva hrabrost. Znači suočiti se sa dubokim strahovima od neuspjeha, odbacivanja ili suočavanja sa realitetom neostvarenosti želja. No tek razumijevajući svoje želje i učeći iz njih kreiramo vlastite živote. Istražujući ih i raščišćavajući koje su i odakle izviru – upoznajemo sebe. Dok ne vidimo jasno što je želja, čija je, i što su njene prepreke – nemamo prilike za rast. Tek kad znamo što želimo možemo pokušati to ostvariti i usmjeriti svoje djelovanje.
Želje nas uče i kad smo ih svjesni bez krivnje i bez „lijepljenja“ za njih – one nam pokazuju nešto posebno o nama što pomaže da prigrlimo svoj život.
Jadranka Orehovec, psihologinja