Potražite psihološku podršku! 

Savjetovanje i psihoterapija pomoći će vam nositi se s teškim osjećajima te postići dublji uvid u vlastite teškoće. Uvidi su praćeni proradom iskustava i radom na razvoju kapaciteta za samoprihvaćanje i promjenu.

Zato, potražite pomoć ako ….

–          …ste anksiozni, tjeskobni, doživljavate napadaje panike ili patite od kronične zabrinutosti i napetosti

–          …ste potišteni, depresivni, bezvoljni, obeshrabreni

–          …osjećate se loše u svojoj koži , nesigurni ste i sumnjate u sebe

–          …senzibilni ste i osjećate unutarnja previranja i nestabilnost

–           …ne znate upravljati vlastitom ljutnjom

–          … imate narušene odnose i teškoće uspostavljanja bliskosti

–          …ne se znate zauzeti za sebe

–          …osjećate se „zaglavljeno“ i ne znate kako pokrenuti svoj život nabolje

–          ….želite bolje razumjeti sebe i ostvariti osobni razvoj

 Terapija se se provodi integrativnim tehnikama iz različitih psihoterapijskih pravaca (Shema terapija, Kognitivno-bihevioralna terapija, Realitetna terapija…).

Trajanje seanse je oko sat vremena.

Cijena = 300kn/seansi.

Upiti i dogovori: jorehovec@gmail.com

Objava Psihološko savjetovanje pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

• ubrzan puls, lupanje ili preskakanje srca
• ubrzano disanje (hiperventiliranje), osjećaj teškoća disanja i ostajanja bez daha
• osjećaj gušenja i stiskanje u prsima
• glavobolja
• osjećaj slabosti, vrtoglavice, nesvjestice
• trnjenje i obamrlost u tijelu, pogotovo rukama i nogama
• valove vrućine i znojenja, ili drhtanja
• mučninu
• osjećaj da morate ići na wc
• osjećaj nestabilnosti (“čudan” doživljaj sebe ili okoline)
• osjećaj da gubite kontrolu i da će se dogoditi nešto strašno

Zbog straha ste počeli izbjegavati neke situacije (gužve, odlaske u velike dućane, vožnje tramvajem, autobusom..)? Ili u njih odlazite s velikom neugodom i u pratnji osobe s kojom se osjećate sigurno?

Stalno iščekujete i pribojavate se novog napada?

Pretragama je isključen somatski uzrok tegoba? 

Vjerojatno patite od paničnog poremećaja.

Kako nastaje panika?

Koliko god neugodne bile, ove tjelesne reakcije su dio prirodne alarmne reakcije tijela u emociji straha. Ta je reakcija evolucijski razvijena i nastaje u situacijama opasnosti da bi pripremila tijelo za “bijeg ili borbu”. Brže dišemo tako da kisikom bolje opskrbimo mišiće, srce ubrzano kuca da krv brže kola i opskrbi mišiće, mišići se ukoče u spremnosti za akciju, … Sve ovo nam je korisno za preživljavanje u stvarnoj opasnosti.

No tijekom panike se ove reakcije javljaju bez postojanja stvarne opasnosti. To je lažni alarm – kao kad se preosjetljivi auto-alarm pogrešno aktivira na bezopasan signal (jači vjetar) kao da je prijeteći. Neki od nas imaju osjetljivije alarmne sustave koji se lakše lažno aktiviraju. Neki su skloniji opaziti tjelesne znake i protumačiti ih kao prijeteće, pa upadnu lakše u začarani krug koji održava panične smetnje.

Tako se početna prirodna tjelesna senzacija, ili lagana tjeskoba pojačava daljnjim paničnim mislima kako ste u velikoj opasnosti„Događa se nešto strašno“, „Nešto nije u redu sa mnom“…. (da ćete umrijeti, poludjeti, doživjeti infarkt, izgubiti kontrolu…). Normalno je paničariti u situaciji kad osjećamo da nam se nešto grozno događa. Tijelo samo reagira na ono na što ga je vaš um pripremio – da dolazi velika opasnost.

Začarani krug

Zato često pobjegnete iz situacije u kojoj ste osjetili paniku (izjurite iz trgovine, tramvaja…) i odete na mjesto gdje se osjećate sigurno. Možda ste tako uvjereni da ste u opasnosti da zovete hitnu pomoć.

Normalno da bi svatko htio izbjeći ovo stanje, pa počnete izbjegavati slične situacije u budućnosti, nikud ne idete bez “sigurne osobe”, ili radite neke stvari da bi se osjećali sigurnije (nosite sa sobom bocu s vodom ili tabletu za smirenje, prestanete piti kavu…).

Zatim stalno skenirate tjelesne senzacije i provjeravate “je li sve u redu” ili ponovno počinje napad. Svaki opaženi osjet panično tumačite kao znak “Evo opet kreće”, “Nešto se užasno događa”…

Upravo ova hipervigilnost, panične misli i ponašanja izbjegavanja stvaraju začarani krug u panici i održavaju i izazivaju nove panične smetnje.

Kako si možete pomoći?

Znajte da je panika lažni alarm

Simptomi panike nisu znak da nešto ne valja, nego su “dobra reakcija u krivo vrijeme”, tj. lažni alarm koji se javlja kad nema prave opasnosti. Taj je alarm neugodan, ali nije opasan. Funkcija straha je zaštiti vas, a ne vam nauditi. Kad to znate možete prekinuti začarani krug paničnih misli koji vodi u spiralu panike.

Kontrolirajte disanje

Ubrzano disanje vodi do hiperventilacije koja pojačava daljnje neugodne tjelesne senzacije i panične osjećaje. Zato polako udišite kroz nos, uz dulji izdisaj kroz usta. Pomaže lagano odbrojavati u sebi prilikom udisaja – izdisaja.

Koristite distrakciju

Na početne znakove smetnji usmjerite pažnju na objekte u svojoj okolini. Nabrojite sve zelene objekte, prebrojite koliko osoba oko vas nosi naočale… Opisujte ono što vidite u okolini ili se mentalno zaokupite jednostavnim zadacima.

Primijenite umirujući samogovor

Podsjetite sebe da ste sigurni, da se ništa strašno ne događa: ”Samo mirno”, “Proći će”, “Prošao sam to i prije”…  Jer istina je da koliko god teška bila, panika u jednom času prestaje.  Ljudi ne polude ni umru od napada panike.

Ne izbjegavajte situacije u kojima postajete anksiozni

Izbjegavanje održava i pojačava smetnje. Zato nemojte koristiti izbjegavanje – nego se postepeno izložite situacijama koje bude anksioznost. To je najbolji način da se uvjerite da se početna anksioznost uskoro smiruje, te se zapravo ništa strašno ne događa.

Poradite na svojim emocionalnim tegobama

Prvi panični napadaji nekim osobama počinju u periodima stresa, porasta odgovornosti i pritisaka, separiranju i prekidu važnih odnosa, prelasku u novu životnu fazu… Često ti simptomi ukazuju na dublje emocionalne konflikte na kojima osoba treba raditi radi uspostavljanja ponovnog balansa i kvalitete života.

 Ako se i dalje teško nosite sa smetnjama, potražite stručnu pomoć. Kognitivno-bihevioralna terapija je najučinkovitija u tretiranju ovog tipa smetnji. Obratite nam se s povjerenjem radi psihološke procjene smetnji i provedbe KBT tretmana. 

Cijena 1 termina: 250kn

Jadranka Orehovec, specijalistica kliničke psihologije

Objava Upomoć, hvata me panika! pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Treninzi su namijenjeni: ravnateljima, psiholozima, pedagozima,  socijalnim radnicima, defektolozima, logopedima, učiteljima i nastavnicima, socijalnim radnicima i srodnim strukama, liječnicima, …

Svakodnevni rad stručnjaka obuhvaća određeni oblik podrške i/ili savjetovanja djece, mladih i odraslih s različitim teškoćama: problemi samopoštovanja i nesigurnosti, teškoće učenja, slaba kontrola emocija i ponašanja, vršnjačko nasilje, narušeni odnosi i komunikacija, konflikti, obiteljski problemi, potištenost i strahovi….. Svrha savjetovanja je pružiti podršku klijentima u ostvarivanju pozitivnih promjena i poboljšanja, te u konačnici ostvarenja zdravog, zadovoljnog i uspješnog života.  U pokušaju pružanja takve podrške stručnjaci se često susreću s izazovima jer im nedostaje praktičnih vještina potrebnih za kvalitetan radnisu tijekom svog obrazovanja i  .

Svrha savjetovanja je pružiti podršku klijentima u ostvarivanju pozitivnih promjena i poboljšanja, te u konačnici ostvarenja zdravog, zadovoljnog i uspješnog života.  U pokušaju pružanja takve podrške stručnjaci se često susreću s izazovima jer im nedostaje praktičnih vještina i znanja s polja savjetovanja, motiviranja, planiranja procesa promjene,  upravljanja emocijama i stresom….

Stoga organiziramo i provodimo treninge, seminare i edukacije stručnjaka namijenjene razvoju njihovih kompetencija za uspješniji individualni i grupni rad, savjetovanje i pružanje podrške zdravom razvoju mladih, no i ostvarenju poboljšanja života odraslih klijenata

– “Savjetodavni razgovor” – 31.ožujka i 1.travnja 2017.g.  –   2-dnevni seminar namijenjen nastavnicima i učiteljima (pogotovo razrednicima), trenerima, odgojiteljima i drugim stručnjacima koji svakodnevno kroz razgovor pokušavaju potaknuti djecu, mlade i/ili roditelje na ostvarivanje pozitivnih promjena.

– “Upravljanje stresom” (24. ožujka i 12. svibnja 2017.g.) – seminar je namijenjen  stručnjacima pomagačkih i odgojno-obrazovnih profila.

–          Trening savjetodavnih vještina – početni i napredni – razvoj vještina potrebnih za uspješan savjetodavni rad (u školskom i okružju savjetovališta u zajednici)

–          Depresivnost mladih – kako prepoznati i pomoći – rana detekcija i pružanje podrške djeci i mladima u riziku od razvoja depresivnih smetnji (preventivni i savjetodavni rad u okružju školskih i savjetovališta u zajednici)

Prema dogovoru organiziramo radionice i/ili predavanja za nastavnička vijeća, županijska vijeća:

–       Anksioznost djece i mladih 

–       Kvalitetni odnosi i komunikacija s drugima

–      Podrška jačanju samopouzdanja i uspješnosti kod učenika

–      Podrška razvoju samokontrole u ponašanju i učenju

 Posebno dizajniramo edukacije prilagođene specifičnim potrebama naših korisnika. Evo dojmova nekih od njih:

“U suradnji sa Savjetovalištem Taura proveden je trening Edukacija stručnjaka za nošenje s kriznim situacijama u radu s maloljetnim i mladim majkama, s ciljem osnaživanja i educiranja savjetovatelja na programu „Mama je mama“ za rad s korisnicama u stanju izraženog stresa, uznemirenosti i krize. Edukacija je bila iznimno korisna te je suradnicima na programu unaprijedila vještine pružanja prve psihološke pomoći osobama u krizi. Osobito korisno nam je bilo osobno osnaživanje i prevencija profesionalnog stresa kojem smo često izloženi. Edukacija je održana u opuštenoj atmosferi uz profesionalne i vrlo ugodne voditelje.”

 Silvija Stanić, prof.psihologije, Udruga roditelja Korak po korak

 Iskustva polaznika:

“Seminar mi je bio izvrstan. Dobila sam mnogo praktičnih saznanja, a i zanimljivih iskustvenih vježbi za osobni rad na sebi! Dobro strukturirano i organizirano vrijeme i zanimljiv izbor tema. Preporučam svima koji rade s mladima. “, Maja Sedmak, prof.psihologije

„ Edukaciju preporučam svim svojim kolegama, onima koji su tek počeli raditi  i onima koji rade već dugo. Bilo da se radi o učenju novih vještina, ili nadogradnji već postojećih znanja-ovo je odlična prilika rada „na sebi“ . Iskreno sam uživala na svakom modulu edukacije, i iz nje izašla definitivno bogatija , osobno i profesionalno. Hvala voditeljici.“,  Maca Arlov Bokan, dipl.soc.radnik, Dom DUGA Zagreb

VODITELJICA EDUKACIJA je Jadranka Orehovec, prof. psihologije (specijalizant kliničke psihologije; educirana u Kognitivno – bihevioralnoj i Realitetnoj terapiji).  Iskusna je u osmišljavanju i provedbi edukacija za stručnjake različitih profila, vođenju iskustvenih i psihoedukativnih grupa i provedbi individualnih psiholoških tretmana i savjetovanja. Surađivala je u provedbi edukacija, seminara i predavanja s Agencijom za odgoj i obrazovanje, Psihološkim centrom TESA i nizom drugih škola, domova i centara socijalne skrbi.

Sve upute i prijedloge, potrebe za edukacijom pošaljite na jorehovec@gmail.com

Objava Stručni treninzi i seminari pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Živimo u kulturi koja generalno negira i potiskuje svjesnost o smrti. Tako da autori koji otvore temu daju upozorenja o čitanju na vlastitu odgovornost, upozoravajući one osjetljivije na delikatnost teme i koristeći eufemizme (kao mi ovdje . No ljudi zapravo imaju s druge strane i gotovo voajerski interes za pitanje smrti – pa čitaju crnu kroniku i vire kad se dogodi neka nesreća u kombinaciji osjećaja užasa no i (koliko se god osjećali krivi ili sramili to reći) osjećaja zadovoljstva što su oni ti koji su živi.

No čak kad je i prisutna svjesnost o smrti, ona je uglavnom distancirana, vezana za apstraktni koncept “smrtnosti”. Racionalno znamo da su ljudska bića smrtna, a onda smo logično i mi u toj kategoriji. No to je znanje apersonalno, vezano za koncept, ili druge – a ne za nas osobno. Zapravo je čak Freud smatrao kako je nesvjesnom nepojmljiva vlastita smrtnost, jer se osjeća besmrtno.

Nasuprot tome,  kulturalni antropolog E.Becker, koji je najviše doprinio razumijevanju “straha od smrti” (“death anxiety”), smatra da je naš najdublji strah zapravo strah od smrti. On je duboko potisnut, pa čak kad ga racionalno izražavamo, zapravo je afekt povezan s njime duboko potisnut. Samim iskustvom postojanja imamo bazičnu potrebu za samoodržavanjem i očuvanjem integriteta, te smo svjesni prijetnje tom održavanju i svjesni činjenice vlastite smrtnosti. Ona nas ispunjava bazičnom, golom tjeskobom koja utječe na svo naše ponašanje iako je potisnuta iz svjesnosti. Jer, sve što radimo zapravo radimo da bismo uspjeli ignorirati ili izbjeći ovu bazičnu anksioznost koju pobuđuje neminovnost smrti. Cijelo društvo i kultura sudjeluju u potiskivanju te bazične tjeskobe stvaranjem sustava simbola, uvjerenja i heroja koje daju osjećaj smisla življenja, moći i samoafirmacije.

No, što se događa kad se osobu podsjeti na činjenicu smrtnosti ili kad dođe u iskustvo životne opasnosti?

U eksperimentima u okviru Terror Management Theory, izvedene iz Beckerovih promišljanja se ispitanike izlaže “podsjetnicima na smrtnost”. Ovi podsjetnici su različitog intenziteta – od suptilnijeg pitanja npr. “U kojoj vam je dobi umro djed”, pa do direktnog – grubog “in your face” “Da, jedan ćete dan i vi umrijeti”. Pokazalo se jako zanimljivim kako ljudi reagiraju u situaciji kad dobiju takav podsjetnik.

U jednoj studiji su suci bili podijeljeni u grupu A (kojoj se smrt ni na koji način nije spominjala) i grupu B (koja je izložena podsjetniku na vlastitu smrtnost). Suci u grupi B su bili skloniji dati strože kazne (u hipotetskoj situaciji odmjeravanja kazne za prostituiranje). U drugim studijama su “ispitanici s podsjetnikom” odabirali biti “zločestiji” – stavili bi više ljutog umaka (za spačku) prijatelju… Uz ovu veću sklonost da budu okrutniji prema drugima su “ispitanici s podsjetnikom” iskazali i neke druge značajke – npr veće privrženosti i vjernosti simbolima koje predstavljaju njihove važne vrijednosti. Tako  oni “sa podsjetnikom” nisu bili spremni koristiti nacionalni ili vjerski simbol u “nepoštivajućem” kontekstu (npr koristiti nacionalnu zastavu kao filter za pročišćavanje u zadatku…). (Vidi više)

Izgleda da je podsjećanje na vlastitu smrtnost stvorilo neposredni osjećaj ugroženosti koji se onda odražavao (bar privremeno) na ponašanje osobe na način da se ponašala više okrutno, težila se više osloniti na određene simbole (religiozne i nacionalne) koji joj daju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Autori zaključuju kako nas osjećaj ugroženosti pri podsjećanju na vlastitu smrtnost čini  primitivnijima, obrambenijima i tražimo sigurnost i osjećaj značajnosti da se obranimo protiv nje.

No, ima i dokaza da svjesnost smrti ima pozitivne efekte – značajna promjena perspektive.  Psiholog Steve Taylor u knjizi Out of the Darkness: ljudi s iskustvima smrtonosnih bolesti ili blizu-smrti iskustvom opisuju kako im je to iskustvo transformiralo živote i dalo im novu sposobnost življenja u trenutku i osjećaja zahvalnosti. Svijet im je postao stvarnije mjesto – i stvari oko njih su “izgledale živo i predivno”.  Strahovi koji su ih do tad mučili su izblijedjeli i nestali, jer su ljudi vidjeli nevažnost tog čime se opterećuju (strah da neću uspjeti, da me drugi ne vole…). Lakše su “otpustili” svoje strahove, ali i vezanost za druge ideje, vrijednosti i koncepte – te su postali otvoreniji, suosjećajniji i milosrdniji prema sebi i drugima.

Čini mi se važnim pitanje i svjesni odabir osobe: hoće li me iskustvo ranjivosti uslijed svijesti o anksioznosti učiniti “boljom” (milosrdnijom, otvorenijom i svjesnijom) ili “gorom” (nemilosrdnijom prema drugima, vezanom za simbole i manje otvorenom) osobom .

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Bazična tjeskoba pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

 Robujete li svojim užicima i prepuštate im se iako “znate “da to nije dobro za vas? Ili znate povući kočnicu, odoljeti iskušenju i kontrolirati svoje impulse?

Svatko od nas ima svoj „gušt“: čokolada, cigareta, igranje igrica, čitanje (lakog) štiva, surfanje netom, gledanje TV-a….. Mmmmm kako je ugodna popodnevna kava nakon napornog radnog dana, zabavan vikend izlazak s prijateljima ili gledanje uzbudljivog trilera uz kokice… Super je znati uživati u životu i imati svoje (male) rituale opuštanja i uživanja. Poželimo da takvi trenuci traju vječno (pa ih nekad i produžimo)!

Ipak, oni ne mogu trajati vječno, a i da mogu sigurno bi prestali biti tako dobri. Jer iako smo biološki programirani da smo sposobni doživjeti užitak i da mu težimo – imamo i plafon u doživljavanju uživanja. To nas čuva da se ne fiksiramo na objekte užitka, te da budemo u stanju prekinuti s ugodnim aktivnostima. Nije naša jedina životna misija stalno uživanje. Imamo i druge zadatke zbog čega trebamo znati “povući kočnicu”.

Pretjerano prepuštanje trenutnoj ugodi nas košta. Da, u trenu nam je lakše, no nakon zasićenja već gledamo što ima iza što bi mogli konzumirati. Taj hedonistički mlin nas stalno vrti i zapravo ostajemo stalno frustrirani. Kad se povuče mini-euforija ugode iza nas stignu nus-pojave pretjeranih konzumacija i nezadovoljstvo jer smo zanemarili druge važne ciljeve. “Prisjedne” nam gledati TV cijeli dan – em više nije zanimljivo, em smo pali ispit zbog ne-učenja. Tako nas pretjerivanje s užicima sputava i čin naš život kaotičnim. Osjećamo se slabi jer smo izgubili kontrolu i popustili iskušenju.

Kad „sve to znamo“, zašto je tako teško obuzdati sebe? Jer smo bića ugode i težimo ugodi. A brza-ugoda-nadohvat-ruke je vrlo privlačna i često jača od tamo-negdje-daleke-ugode koju ćemo doživjeti kad ostvarimo dugoročni cilj. Što smo gladniji ugode  – pohlepniji smo i teže odolijevamo iskušenjima. Što smo više puta popustili – manje sebi vjerujemo da ćemo drugi put ustrajati. Često naše loše navike odražavaju naš loš stav prema sebi – da nismo vrijedni dobrih stvari i da smo preslabi za ostvariti zdravije izbore. Odustajanjem od nekih želja je zato znak ljubavi i brige za sebe.

No čega smo zapravo gladni i što to dobivamo kroz taj užitak? Alkohol, cigarete i „mozak na pašu“ aktivnosti često služe da otupe neugodne emocije dosade, tjeskobe, praznine, napetosti, nezadovoljstva sobom, frustriranosti, umora… Jasno je da se ne želimo osjećati loše i da se želimo rasteretiti te tenzije i pobjeći u ugodnu stimulaciju, lakoću… Snažan je impuls u nama koji nas gura “brzo se utješi, podigni, opusti” i hvatamo se za brzo zadovoljstvo nadohvat ruke. Nervozna sam jer mi ne ide učenje i bojim se da ću pasti ispit – pa se brzo “utješim” hranom ili “podignem” izlaskom. Da, privremeno je tenzija olakšana i ostvarena lakoća samozaborava, ali iza me stiže osjećaj krivnje i nagomilani problemi.

Zato je važno prepoznati pravu “glad” u podlozi pretjeranog bijega u ugodu i iskušenja. Jesmo li neispavani, u stresu, fali nam zabave, partnerski nam je odnos loš, kronično smo napeti, bojimo se neuspjeha, teško toleriramo frustraciju i nestrpljivi smo… Potrebno je osvijestiti što nas zapravo muči da bismo znali i što trebamo u svom životu da bismo se osjećali bolje. Tada ćemo moći suzdržati se nečeg brzinski ukusnog i privlačnog, a dugoročno štetnog.

U nama je glad za ugodama koje nas mame i “vuku” – pa tu tenziju otpuštamo kad ih konzumiramo. Potrebno je uključiti zdrave kočnice volje – sposobnost upravljanja impulsima da bi neke užitke zakočili („ovo ne smijem!“), a druge potaknuli („ovo moram!“). Čvrsta odluka i jasne vrijednosti pomažu povećati privlačnost dugoročno važnih ciljeva i “raskrinkati” površnu privlačnih iskušenja.

Užicima sklone osobe pretjerano gutaju užitke, ali nakon puno kolača, cigareta i prepuštanja poroku ostaju krivnja, praznina i onaj osjećaj da ne živimo kako zaista želimo i možemo. Slom samokontrole je slom života osobe, jer je ona zarobljenik svoje gladi. Osmišljavanjem želja i ciljeva koji nam donose zadovoljstvo i smisao na kratke-srednje-duge staze čini nas manje „gladnima“ i slabima na brze i potencijalno štetne prečice do dobrog stanja.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Odoljeti iskušenju pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Biološki smo programirani doživjeti zadovoljstvo. Ugoda nas uči da se događa nešto dobro što emocionalno pamtimo i “hoćemo još” toga i drugi put. No, da se ne bismo “navukli” i fiksirali na objekte ugode imamo mehanizam kočenja – biološki plafon doživljavanja užitka. Ovo je baza na koju se nadograđuje učenje iz iskustva s doživljenom ugodom-neugodom.

Kroz nagrade i kazne koje smo primili tijekom života mi učimo o uživanju – kako, kad, koliko i u čemu se smije uživati, koliko smo zaslužili dobrih stvari…Kad se uživanje oplete o puno srama, krivnje ili se ne uvodi princip ograničenja ugode razvijemo nezdrava uvjerenja ili destruktivne načine ostvarenja zadovoljenja.

Kad smo bili kažnjavani za užitak možda se on obojio sramom i otežano nam je doživjeti ga. Od strogog, moralističkog roditelja koji kažnjava uživanje naučimo da je uživati loše, da kvari karakter i da si ga dopuštaju samo slabići. Ili iskustvo odrastanja uz osobu koja se destruktivno prepuštala užicima u nama izaziva otpor i uvjerenje da je prepuštanje zadovoljstvima opasno jer ćemo potpuno izgubiti sve kočnice i ogreznuti u destruktivne užitke – pa ga stoga moramo zakočiti ili blokirati. Učestalo uskraćivanje nauči nas da je život muka i da se nemamo nadati dobrim stvarima. Kad je ljubav uvjetovana dobrim ponašanjem (“moraš biti dobar – kakav želim da budeš – da bi dobio ljubav i nagradu”) naučimo imati takav uvjetovan odnos prema sebi, pa si ne dopuštamo dobre stvari jer ih “ne zaslužujemo”. Ili uživanje doživljavamo kroz “perverzna” iskustva (kad za nas nisu namijenjena uobičajena zadovoljstva.

Psihoterapeut Eric Berne navodi slijedeće scenarije oko uživanja:

–          Nikad – scenarij onih koji nikad ne uživaju

–          Ponovno ispočetka – oni koji se stalno približavaju zadovoljstvu, ali ga nikako ne uspijevaju postići

–          Dok ne…- oni koji ne mogu uživati dok ne ispune obveze

–          Nakon –  oni koji mogu uživati u trenutku, no užitak je pokvaren jer iza nadolazi katastrofa

–          Zauvijek – “moram uživati” koje zadovoljstvo pretvara u obavezu i prisilu

I pretjerivanje s ugodom dovodi da osoba ne nauči odvojiti svoju želju od sebe kao cjeline i usvaja razmaženo “moram imati sve što hoću” uvjerenje. Ekstremni hedonisti pokušavaju probiti plafone užitka  sve intenzivnijom stimulacijom što može dovesti do stvaranja ovisnosti.

Ako smo bili brzo “tješeni” hranom, igračkama i skretanjem pažnje kad smo bili tužni – naučimo pretjerivati s time i ne otrpiti prirodnu frustraciju. Ovo dovodi do pretjerivanja i ovisnosti ne samo o supstancama nego i procesne ovisnosti – o aktivnostima i ljudima (Ann Wilson Schaef). Pa surfamo netom, gledamo tv, igramo igrice, kupujemo, vježbamo, pretjerano se stimuliramo da bismo ispunili unutarnju prazninu i nezadovoljstvo.  Kad živimo po principu ugađanja dolazimo u zamku stalnog nezadovoljstva poriva libida, što dovodi do još većeg osjećaja frustriranosti i očajanja.

Psihoanalitičari užitak gledaju kao pražnjenje tenzije nastale uslijed frustrirane potrebe. Naši prirodni instinkti i potrebe stvaraju životnu energiju – libido – koja nas pokreće i čini živima. Dok u najranijoj razvojnoj fazi funkcioniramo po principu užitka (neposrednog zadovoljavanja svih potreba) kasnije roditelji uvode princip realiteta učeći nas što se treba i što se ne smije i prema tome učimo odgađati i modificirati zadovoljenje potreba. Humanisti zadovoljstvo sagledavaju kao šire stanje  „flow“ (strujanje) užitka u izazovnim aktivnostima u kojima smo dobri. Pa su nam izvori zadovoljstva više od kratkoročnog uživanja u omiljenom piću – nego su osjećaj apsorbiranosti u aktivnost koju volimo (čitanje, bavljenje hobijem ili poslom )…

Bez užitaka u sada nam život može biti bljutav i “robotiziran”. No pretjerano, kompulzivno traženje užitaka i bježanje od neugode je prepreka ustrajavanju i gradnji dugotrajnijeg životnog zadovoljstva. Pravi je izazov za svakog od nas naći balans uživanja svim čulima u sadašnjem užitku i gradnje temelja za sutrašnji užitak.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Užitak i krivnja pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Psihološko cvjetanje (eng. flourishing) odnosi se na ispunjeno i produktivno življenje. Uključuje hedonističku dobrobit  – tj. “osjećam se dobro, doživljavam pozitivne emocije, zadovoljan sam životom” osjećaj. No, takvo uživanje možemo imati kad smo svaki dan na kavama i gledamo sapunice. Da, zabavno je bezbrižno, lagano…, ali i nešto fali. Istinska ispunjenost je više od hedonističkog uživanja i traganja za užicima u životu. Uključuje optimalno, “puno” funkcioniranje (tj. eudamonijsku dobrobit).  To je “dobro funkcioniram, život mi je smislen, prihvaćam sebe i teškoće i nosim se s njima, generativan sam, vitalan i ostvarujem ciljeve” život.  No osoba može doživljavati ovu dobit kao apstrakciju, kao naraciju, priču – kao ideju – a bez da na neposrednoj iskustvenoj razini osjeća ugodu i zadovoljstvo svojim danom koji sada živi.

Nasuprot cvjetanju je doživljaj da mi je život “rupa” – stanje unutarnje praznine, smalaksalosti, nedostatka vitalnosti i smisla. Ljudi koji žive “lažan” život su ispunjeni strahovima, tjeskobom, nesigurnosti i otporima. Boje se rasta jer rast znači da moraju izići iz svoje sigurne zone i protegnuti se na nepoznato mjesto. Boje se pokazati što kriju u svojim suhim granama, jer se boje da to nije dovoljno dobro. Boje se da ne mogu pokazati sebe i biti sigurni.

No, kao što se priroda mijenja u ciklusima, tako i u psihološkom rastu imamo periode rasta i periode stagnacije. I u nama nakon perioda (prividne)  umrtvljenosti mogu doći periodi cvjetanja snaga koje su u nama bile prikrivene i uspavane. Jer, naša priroda teži da se samoaktualiziramo, izrazimo sebe i ostvarimo svoj potencijal. Za to treba hrabrosti, odlučnosti i spremnosti prihvaćanja složene dinamike rasta. Jer, da bismo rasli i “cvali” potrebni su nam i pozitivni i negativni osjećaji i iskustva.

Pozitivna iskustva stvaraju pozitivno uzbuđenje i pokreću nas na istraživanje, igru, eksperimentiranje… Čak i prolazni pozitivni afekti mogu zapaliti dinamičke procese koji nas “dižu” i vuku u rast. Ugodne emocije proširuju našu svjesnost i fleksibilnost; dok negativne stvaraju “grč”, izbjegavanje, otpore i sklonost rigidnijim emocionalnim obrascima. Oni koji cvjetaju su više u stanju iz rutinskih dnevnih događanja izvući i aktivno stvoriti ugodna iskustva i doživjeti pozitivne osjećaje (zabave, zahvalnosti, ponosa…).

No, samo pozitivno ni previše pozitivnosti nije korisno za razvoj. „Ultrahappy“ osobe slabije se nose s određenim zahtjevima realiteta, bježe i izbjegavaju probleme i ne shvaćaju u dovoljnoj mjeri „gravitaciju i težinu situacije“, pa se njihovi resursi ne mobiliziraju u punini zbog čega se ne protegnu dovoljno u rast. Ako smo “previše sretni” moguće se samozavaravamo i ne damo si priznati neugodne emocije i iskustva koje imamo, a koja trebamo osvijestiti, prihvatiti i “provariti” da bismo ih mogli u sebe integrirati i iz njih rasti.

Za rast nam treba i prikladna doza negativnosti jer se inače obrasci ponašanja i razmišljanja ukrućuju. Rast ne dolazi kroz samo traganje za užitkom (koje je često bijeg od neugode). U životu moramo biti spremni doživjeti tjeskobu i frustraciju kao prirodan dio procesa slijeđenja smislenih aktivnosti u životu. Krize nas produbljuju; kroz iskustvo težine poniremo u sebe i izvlačimo nove snage koje do tad nismo znali da imamo.

Kao što cvijet probija svoj put kroz tamno, blatno tlo tako i mi psihološki rastemo kroz teškoće, unutarnju tamu i tjeskobnost. Što idemo dublje, puštamo jače korijenje postajući uzemljeniji, stabilniji, jači. Jung smatra da se rast osobe zapravo odvija prema unutra, u dubinu – kao korijenje stabla koje urasta u zemlju. Ne rastemo u zraku ni na oblacima. Ako želimo rasti visoko, moramo rasti duboko, pustiti jak korijen da bismo mogli stabilno izrasti u visinu.

Da bismo rasli trebamo primiti svjetlost, toplinu i lakoću života. No i prigrliti vlastitu dubinu, tamu i težinu te biti u stanju iz njih uzeti „hranjive tvari“ i strpljivo ih integrirati u sebe ostvarujući stabilnost, čvrstoću i rast.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Procvjetajte iznutra! pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Zaljubljenost je nalik „oceanskom osjećaju“ spajanja iz primarnog simbiotičkog odnosa majka-djeteta u kojem nisu postojale naše granice nego smo bili savršeni i potpuni. Nesvjesno tražimo taj osjećaj tijekom života, a u zaljubljenosti nalazimo njegov eho. Tada ponovno proživljavamo narcističke fantazije (“ti si savršen, a ja sam dio tebe” i  „ja sam savršen“). Ponovno smo nečiji  „princ“ ili „princeza“, obožavani centar svemira. Ponovno smo na vrhuncu svijeta i očarani tim Savršenim/Savršenom.

S kime će se ta kemija dogoditi ovisi o nama samima, pa partnere nalazimo prepoznavajući vlastite odraze i fantazije. U drugu osobu projiciramo ono što i sami imamo ili za čime žudimo. Privuče nas „ono nešto“ što vidimo u osobi, a što nama treba. Sigurnost kojom zrači, moć, sloboda, nježnost, opuštenost… Često joj “zalijepimo” te karakteristike jer nas detalj (kako se nasmije ili prođe prstima kroz kosu) podsjeti na prije obožavane figure (stvarne ili fantazirane) i osjećaje koje su u nama budili.

Idealiziramo i dignemo osobu na pijedestal. Savršena je i bez mane. Zaljubljeni smo zapravo u sliku nje što smo je sami stvorili. I još više – zaljubljeni smo u sliku sebe koju vidimo u njenim očima. I u osjećaj koji nam izaziva.

Ovo su moćni osjećaji i neki vole biti u ovoj fazi veze jer im zaljubljenost im pomaže da pobjegnu od sebe. Jedino kroz obožavanje mogu napuniti emocionalne rupe i gladi potrebe da budu voljeni pa zadržavaju odnos u fazi idealiziranja ne želeći pokazati stvarnog sebe i zaista upoznati drugu osobu.  Žele dobiti još strasti, još obožavanja pa se pretvaraju da su bez mane i “igraju ljubavne igre” privlačenja i udaljavanja.

Odnose stvaramo težeći naći ono što već znamo iz (prethodnih)odnosa. Uvjerenja o tome tko smo kao osoba i koliko vrijedimo primanja i davanja ljubavi; je li bliskost teška ili ugodna; koliko je opasno biti blizu, smijemo li pokazati mane ili ćemo tada biti odbačeni… Sva ova uvjerenja naučena su u ranijim odnosima i integrirana u naše svjesne ili nesvjesne ideje i sheme oko odnosa. Naboj ovih naših  shema stvara „kemiju“ sa shemama druge osobe. Privlači nas u drugome mogućnost „inscenacije“ starih odnosa i obrazaca.

“Ti si snažan i moćan, a ja slaba i ranjiva i prepuštam se da me vodiš.”
“Nedostupna si svima i svi te žele, a ja sam te osvojio za sebe!”
“Držim te na distanci, da bi za mnom čeznuo inače ću postati dosadna i odbacit ćeš me.”

Zaljubljenosti često zamagli što se događa i brkamo je za bliskost. No, kad se „kemija“ istroši moramo se suočiti s vlastitim udicama na koje smo se opet ulovili. Opet smo s drama-queen jer brkamo dramu s intenzitetom bliskosti. Ponovno smo s nasilnikom jer brkamo grubost i snagu. Ponovno smo žrtvovali svoj integritet zbog ideje da je prava ljubav izgubiti sebe u drugom.

Što smo više idealizirali – više smo iskrivljivali. Što nas osoba više idealizira manje nas je svjesna.  Ne može odnos biti zdrav ako ga imamo sa fantazijom, a ne stvarnom osobom. Ne može odnos biti istinski ako nismo mi istinski u njemu. Kad netko ima snažne potrebe da idealizira i da bude idealiziran, to ukazuje na nezdrave narcističke impulse. Da bismo psihološki nadrasli sebe, moramo nadrasti vlastiti i tuđi narcizam.

Što smo nesvjesniji naših (i destruktivnih) shema, one nas lakše odvedu u pogrešne stare obrasce. Tada se možemo pretvarati da ne vidimo kakav odnos imamo. Možemo okriviti drugog jer nas je zavarao. Možemo pobjeći na novi cvijet.

No sami smo odgovorni popuniti svoje emocionalne gladi na zdrave načine. Što smo jasniji i čišći sami sa sobom oko toga što zapravo tražimo u drugoj osobi, što vidimo i na što smo se zakačili – je veća šansa da ćemo to što gladno tražimo u drugome moći dati sami sebi. Da bi našli dobrog partnera, trebamo prvo sebi biti dobri partneri.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Ljubavna “kemija” pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Suočena s puno neugodnih spoznaja osoba može osjetiti jaku frustraciju koju želi riješiti odmah! Toliko je toga što joj se ne sviđa da je naglo uhvati panika da nešto MORA biti drugačije istog časa. Postaje nepodnošljivo biti u vlastitoj koži, u svemu onome što čini naše psihološko tkivo – naši odnosi, navike, slabosti, ranjivosti, predmeti koje posjedujemo, sve ono s čime se poistovjećujemo. Želi drastičnu promjenu i to odmah!

Ova nestrpljiva, nervozna žudnja dovede osobe često do impulzivnih, instant rješenja – promjena frizure, posla, partnera, životnog cilja…Žudnju za brzim promjenama potiču i programi koji se nude da bismo postali što prije drugačiji od onog što jesmo sada: novi detoksikacijski program; super trening za fit guzu… Spremni smo platiti što god treba ne bi li što prije iskočili iz vlastite kože i postali nešto drugo; bolje, uspješnije, moćnije. U očajničkom pokušaju da vide željenu promjenu – rade promjene na najočitijoj, manifestiranoj razini, mijenjajući se izvana. Ili destruktivno razarajući sve, kao pjesnikinja Sylvia Plath koja govori o žudnji za defragmentiranjem radi ponovnog obnavljanja i spajanja nove ja.

Nisu sve nagle promjene na sreću ovako autodestruktivne. No većinom su nagle, impulzivne, drastične promjene ipak laž. Dovedu kratkoročno do rasterećenja ili stvore šub energije, privid kako sam promijenjen, drugačiji, osvježen, obnovljen. Postižu kratkoročne efekte utjehe, zaborava, novog priljeva uzbudljivih emocija i senzacija – no oni se  i brzo istroše. Uskoro se osoba vraća na svoju bazičnu razinu, u kronično nezadovoljstvo.

Ovi instant zahvati su i diverzije koje osobu miču iz trenutka kad je frustrirana i svjesna svog nezadovoljstva. Ta je brza promjena rasteretila te frustracije koja je u određenoj mjeri nužna da bi osobu potaknula na promjenu. No, ako je ta promjena samo brza, površna – osoba ostane zatvorena u tom krugu, bez stvaranja dublje i smislenije promjene. Dapače, takve intervencije mogu i pojačati osjećaj bespomoćnosti („ionako ništa zapravo ne mogu promijeniti“) i ispraznosti i jalovosti svakog pokušaja. Promjene “preko noći” uglavnom ne hvataju korijenje jer tlo našeg života nije spremno to primiti u sebe. Da bi promjena trajala – mora se dogoditi uglavnom postepeno, ali svakako na dubljim razinama i uz nužno prvo prihvaćanje sebe kakvi jesmo sada.

Ključno u procesu promjene je interakcija prihvaćanja i promjene. Tek kad prihvatimo sebe, vidimo se otvoreno i jasno i odustanemo od vlastitih fantaziranih obličja – tek tada možemo biti spremni onu energiju i fokus koji se usredotočio na fantaziju (od otpadaka tuđih planova i snova za nas) usmjeriti u stvarnu promjenu koja ima veze s nama. Otpor promjeni izranja i iz straha da mijenjajući sebe zapravo “poništavamo sebe”. Da ćemo ako se pormijenimo prestati postojati. Zato je i važnije da je promjena postupna, da bismo je integrirali u kontinuiran i koherentan doživljaj sebe.

Očekivanje čarobne transformacije je infantilno, regresivno i narcistično. Nismo tako posebni da bi nam svijet pred noge rasprostro posebne divne uvjete. No divni smo unatoč tome, te možemo ostvariti željene promjene. Često je to uz strpljenje, uz rasterećivanje od nezrelih fantazija, te uz spremnost da otrpimo nelagodu i tjeskobu procesa promjene.

Jadranka Orehovec, prof. psihologije

Taura, veljača, 2014.

Objava Instant promjena je laž pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Znate li što stvarno želite od života i kuda stremite? Usudite li se sebi to priznati? Ili ste svoje želje potisnuli i radite ono što „se treba“?

U terapijskim seansama susrećem ljude koji nemaju odgovor na pitanje „Što stvarno želite?“.  Znaju reći što ne žele . Možda i to što su prije sanjali, ili što drugi od njih očekuju. Ali im je teško jasno i glasno izreći (samima sebi) što stvarno žele i što su spremni poduzeti da to ostvare.

Gubitak kontakta s vlastitim željama može dovesti do osjećaja praznine i nezadovoljstva. Ako ne znamo što želimo – ne možemo birati ni voditi svoj život. Nedostaje nam unutarnje vodstvo i osjećaj ispunjenosti koji prati rad na ostvarenju snova. Kad ne želimo – prepuštamo drugima odgovornost da nam kaže što bi trebali biti, raditi ili kako bi trebali izgledati.

Potiskivanje želja događa se zbog mnogih procesa.

Ako su naše želje i potrebe tijekom života bile neuvažene  – usvajamo lekciju da one nisu važne i da na njih nemamo pravo. Možda je to bilo praćeno porukom da je sebično i loše misliti na sebe i da treba druge staviti na prvo mjesto zbog čega uz želje vezujemo osjećaj krivnje. Pa radimo ono što se od nas „očekuje“ ili brkamo svoje i tuđe želje.

Ako su naše želje bile drugačije od okoline učimo da su neprihvatljive i nešto čega se trebamo sramiti. Pa ih krijemo i bojimo ih se.

Možda smo naišli na podsmjeh „O čemu ti fantaziraš?” pa smo naučili da je “ludo” sanjati i da se “želje ostvaruju drugima, ne nama.” Takva uvjerenja postavljaju naš stakleni plafon – ono što mislimo i vjerujemo da možemo postići.

Možda su želje bile nekritički poticane i napuhane pa mislimo da moramo ostvariti nešto veliko da bi vrijedilo. Ili učimo da je željama mjesto u fantaziji, a kako nikad ništa neće biti dovoljno dobro kao ta fantazija, u startu odustajemo. Bez pokušaja ostvarenja i stavljanje želja na test realiteta nismo učili o svojim snagama i ranjivostima niti razvili vještine potrebne za ostvarenje snova.

Ako smo rastrgani između jakih želja koje nas svaka vuče na svoju stranu – u konačnici stojimo na mjestu. To nas štiti odgovornosti izbora i rizika neuspjeha. 

Različiti su načini kako gubimo kontakt sa svojim željama. Potiskivanjem želja se štitimo od neuspjeha i razočaranja. No u konačnici poricanje i neuvažavanje vlastitih potreba i želja vodi do gomilanja frustracije i isparavanja životne vitalnosti. Ako nismo u kontaktu sa svojim željama ne možemo biti ono što jesmo, gubimo svoju vitalnu srž.

Želje se katkad demoniziraju kao izvor patnje i nešto što treba nadrasti. No treba želju odvojiti od „neurotične vezanosti“ za želju. Kad imamo zdrav odnos prema vlastitim željama one mogu biti pokretač i motor našeg djelovanja.

Jer, one nas čine onim što jesmo. Ono  čemu stremimo govori tko smo ili tko mislimo da jesmo. Želje nas vuku izvan granica nas samih – kad pokušavamo ostvariti nešto (za nas) novo. Pokreću i energiziraju. Daju osjećaj smisla i cilja našem životu.

Priznati si želje zahtijeva hrabrost. Znači suočiti se sa dubokim strahovima od neuspjeha, odbacivanja ili suočavanja sa realitetom neostvarenosti želja. No tek razumijevajući svoje želje i učeći iz njih kreiramo vlastite živote. Istražujući ih i raščišćavajući koje su i odakle izviru – upoznajemo sebe. Dok ne vidimo jasno što je želja, čija je, i što su njene prepreke – nemamo prilike za rast. Tek kad znamo što želimo možemo pokušati to ostvariti i usmjeriti svoje djelovanje.

Želje nas uče i kad smo ih svjesni bez krivnje i bez „lijepljenja“ za njih – one nam pokazuju nešto posebno o nama što pomaže da prigrlimo svoj život.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Usudite se željeti! pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.