Fašnik je prošao, maske su skinute i vraćamo se svojoj svakodnevici. Nakratko smo mogli biti tko god želimo: zla vještica, fatalna zavodnica ili macho cowboy i dozvoliti si „zločesti“ humor, seksualnu provokativnost ili dominantno ponašanje koje inače ne pokazujemo. Draž maskiranja je što se kroz igru, pod krinkom posuđenog identiteta (nakratko) oslobađamo vlastitih “zadatosti”.

No, i kad službeno maskiranje završi, u našim životima su i dalje prisutne brojne maske kojih smo više ili manje svjesni. One odražavaju različite aspekte nas samih i uloge koje zauzimamo ovisno o situaciji i slici koju imamo o sebi. U svom životu smo mi više od samo jednog lika i slika sebe uključuje više ideja o sebi. Pa smo (u nekom času nekome) razmaženi sin, vjeran prijatelj, zahtjevni partner, brižan brat, duša zabave, nemilosrdan šef…

Self prezentiramo u svakodnevnom životu izvodeći određene (socijalne) uloge po propisanom scenariju, a radi ostvarenja određenih ciljeva i željenih efekata kod publike. Stalo nam je da ostavimo određeni dojam kod drugih i da nas vide onako kako želimo da nas vide. (Strog sam šef pa svi naprave kako tražim i imam kontrolu, simpatičan sam i zaigran pa me svi vole i brinu o meni…). Nekad žongliramo s nekoliko uloga i to je ok dok smo svjesni uloga i ne držimo ih se kruto, te dok ti različiti aspekti nas nisu kontradiktorni i rascijepljeni jedni od drugih nego povezani u koherentnu cjelinu identiteta.

Neke aspekte sebe idealiziramo i postavljamo naprijed kao svoj centralni aspekt, dok druge odbacujemo, poričemo ili potiskujemo. Pokazujemo „ljepše“ i „jače“ aspekte sebe (pa ih još potenciramo) da bismo se svidjeli drugima, ali i da bismo se sami osjećali moćnije. “Sramotnije”, “slabije” aspekte sebe prikrivamo od sebe i drugih, iz straha da ćemo biti odbačeni, ismijani, poniženi ako pokažemo tu svoju ranjiviju stranu. Prezentirajući masku koju želimo da vide zaštitimo sebe, iz maske crpimo osjećaj kontrole, hladnokrvnosti i snage koju osjećamo da nam u cjelini nedostaje. Iza maske se krijemo i kroz nju komuniciramo pokušavajući na te načine dobiti ono što trebamo ili ublažiti uznemirujuće osjećaje ne potpunosti i slabosti.

Problem je kad ni mi sami više nismo svjesni dijelova sebe. Ili kad ih prikrivamo jer nisu u skladu sa selfom koji je prihvaćen i odobren, s onim kakvi želimo i nadamo se biti ili kakvi „moramo“ biti da bismo udovoljili drugima. No, nismo satkani samo od pozitivnih doživljaja i karakteristika. Mi smo sve to što jesmo: i nesigurni, sa strahom od bliskosti, sebični, avanturisti, povrijeđeni, zavidni, s lošim navikama… Nije lako pokazati svoje ranjivosti jer se tada osjećamo ogoljelo i stoga je razumljivo da te privatne i dublje aspekte sebe razotkrivamo u bliskijim odnosima nakon uspostave povjerenja. Važno je ipak da ih sami poznajemo i ne zavaravamo sebe niti se odbacujemo zbog njih.  Ako se bojimo sebi priznati što osjećamo vjerojatnije ćemo te stvarne osjećaje maskirati drugima da bismo se zavarali da ne  osjećamo ono što osjećamo. Pa ljutnju na voljenu osobu prikrivamo pretjeranom brigom za nju ili pokušavajući je zabaviti glumeći klauna. Ove maske su vjerojatno bile korisne u nekom trenu života, no sad nas udaljavaju od samih sebe i uskraćuje za puniji doživljaj sebe i autentičnost. Nema punine dok ne dopustimo vidjeti sebe i biti viđeni.

Što je više maski i pretvaranja – više je lažnog selfa. Kad previše pokušavamo biti ono što mislimo da drugi žele – gubimo sebe. Kad pokušavamo biti sve za svakog – na kraju postajemo nitko. Maske nam mogu koristiti jer su i ogledalo unutarnjeg selfa. Ono što najjače u sebi poričemo nas određuje slično kako nas određuje ono što snažno  prigrljujemo. Skidajući i upoznavajući maske možemo bolje upoznati sebe.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Maske koje nosimo pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Živimo u kulturi koja generalno negira i potiskuje svjesnost o smrti. Tako da autori koji otvore temu daju upozorenja o čitanju na vlastitu odgovornost, upozoravajući one osjetljivije na delikatnost teme i koristeći eufemizme (kao mi ovdje . No ljudi zapravo imaju s druge strane i gotovo voajerski interes za pitanje smrti – pa čitaju crnu kroniku i vire kad se dogodi neka nesreća u kombinaciji osjećaja užasa no i (koliko se god osjećali krivi ili sramili to reći) osjećaja zadovoljstva što su oni ti koji su živi.

No čak kad je i prisutna svjesnost o smrti, ona je uglavnom distancirana, vezana za apstraktni koncept “smrtnosti”. Racionalno znamo da su ljudska bića smrtna, a onda smo logično i mi u toj kategoriji. No to je znanje apersonalno, vezano za koncept, ili druge – a ne za nas osobno. Zapravo je čak Freud smatrao kako je nesvjesnom nepojmljiva vlastita smrtnost, jer se osjeća besmrtno.

Nasuprot tome,  kulturalni antropolog E.Becker, koji je najviše doprinio razumijevanju “straha od smrti” (“death anxiety”), smatra da je naš najdublji strah zapravo strah od smrti. On je duboko potisnut, pa čak kad ga racionalno izražavamo, zapravo je afekt povezan s njime duboko potisnut. Samim iskustvom postojanja imamo bazičnu potrebu za samoodržavanjem i očuvanjem integriteta, te smo svjesni prijetnje tom održavanju i svjesni činjenice vlastite smrtnosti. Ona nas ispunjava bazičnom, golom tjeskobom koja utječe na svo naše ponašanje iako je potisnuta iz svjesnosti. Jer, sve što radimo zapravo radimo da bismo uspjeli ignorirati ili izbjeći ovu bazičnu anksioznost koju pobuđuje neminovnost smrti. Cijelo društvo i kultura sudjeluju u potiskivanju te bazične tjeskobe stvaranjem sustava simbola, uvjerenja i heroja koje daju osjećaj smisla življenja, moći i samoafirmacije.

No, što se događa kad se osobu podsjeti na činjenicu smrtnosti ili kad dođe u iskustvo životne opasnosti?

U eksperimentima u okviru Terror Management Theory, izvedene iz Beckerovih promišljanja se ispitanike izlaže “podsjetnicima na smrtnost”. Ovi podsjetnici su različitog intenziteta – od suptilnijeg pitanja npr. “U kojoj vam je dobi umro djed”, pa do direktnog – grubog “in your face” “Da, jedan ćete dan i vi umrijeti”. Pokazalo se jako zanimljivim kako ljudi reagiraju u situaciji kad dobiju takav podsjetnik.

U jednoj studiji su suci bili podijeljeni u grupu A (kojoj se smrt ni na koji način nije spominjala) i grupu B (koja je izložena podsjetniku na vlastitu smrtnost). Suci u grupi B su bili skloniji dati strože kazne (u hipotetskoj situaciji odmjeravanja kazne za prostituiranje). U drugim studijama su “ispitanici s podsjetnikom” odabirali biti “zločestiji” – stavili bi više ljutog umaka (za spačku) prijatelju… Uz ovu veću sklonost da budu okrutniji prema drugima su “ispitanici s podsjetnikom” iskazali i neke druge značajke – npr veće privrženosti i vjernosti simbolima koje predstavljaju njihove važne vrijednosti. Tako  oni “sa podsjetnikom” nisu bili spremni koristiti nacionalni ili vjerski simbol u “nepoštivajućem” kontekstu (npr koristiti nacionalnu zastavu kao filter za pročišćavanje u zadatku…). (Vidi više)

Izgleda da je podsjećanje na vlastitu smrtnost stvorilo neposredni osjećaj ugroženosti koji se onda odražavao (bar privremeno) na ponašanje osobe na način da se ponašala više okrutno, težila se više osloniti na određene simbole (religiozne i nacionalne) koji joj daju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Autori zaključuju kako nas osjećaj ugroženosti pri podsjećanju na vlastitu smrtnost čini  primitivnijima, obrambenijima i tražimo sigurnost i osjećaj značajnosti da se obranimo protiv nje.

No, ima i dokaza da svjesnost smrti ima pozitivne efekte – značajna promjena perspektive.  Psiholog Steve Taylor u knjizi Out of the Darkness: ljudi s iskustvima smrtonosnih bolesti ili blizu-smrti iskustvom opisuju kako im je to iskustvo transformiralo živote i dalo im novu sposobnost življenja u trenutku i osjećaja zahvalnosti. Svijet im je postao stvarnije mjesto – i stvari oko njih su “izgledale živo i predivno”.  Strahovi koji su ih do tad mučili su izblijedjeli i nestali, jer su ljudi vidjeli nevažnost tog čime se opterećuju (strah da neću uspjeti, da me drugi ne vole…). Lakše su “otpustili” svoje strahove, ali i vezanost za druge ideje, vrijednosti i koncepte – te su postali otvoreniji, suosjećajniji i milosrdniji prema sebi i drugima.

Čini mi se važnim pitanje i svjesni odabir osobe: hoće li me iskustvo ranjivosti uslijed svijesti o anksioznosti učiniti “boljom” (milosrdnijom, otvorenijom i svjesnijom) ili “gorom” (nemilosrdnijom prema drugima, vezanom za simbole i manje otvorenom) osobom .

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Bazična tjeskoba pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

 Robujete li svojim užicima i prepuštate im se iako “znate “da to nije dobro za vas? Ili znate povući kočnicu, odoljeti iskušenju i kontrolirati svoje impulse?

Svatko od nas ima svoj „gušt“: čokolada, cigareta, igranje igrica, čitanje (lakog) štiva, surfanje netom, gledanje TV-a….. Mmmmm kako je ugodna popodnevna kava nakon napornog radnog dana, zabavan vikend izlazak s prijateljima ili gledanje uzbudljivog trilera uz kokice… Super je znati uživati u životu i imati svoje (male) rituale opuštanja i uživanja. Poželimo da takvi trenuci traju vječno (pa ih nekad i produžimo)!

Ipak, oni ne mogu trajati vječno, a i da mogu sigurno bi prestali biti tako dobri. Jer iako smo biološki programirani da smo sposobni doživjeti užitak i da mu težimo – imamo i plafon u doživljavanju uživanja. To nas čuva da se ne fiksiramo na objekte užitka, te da budemo u stanju prekinuti s ugodnim aktivnostima. Nije naša jedina životna misija stalno uživanje. Imamo i druge zadatke zbog čega trebamo znati “povući kočnicu”.

Pretjerano prepuštanje trenutnoj ugodi nas košta. Da, u trenu nam je lakše, no nakon zasićenja već gledamo što ima iza što bi mogli konzumirati. Taj hedonistički mlin nas stalno vrti i zapravo ostajemo stalno frustrirani. Kad se povuče mini-euforija ugode iza nas stignu nus-pojave pretjeranih konzumacija i nezadovoljstvo jer smo zanemarili druge važne ciljeve. “Prisjedne” nam gledati TV cijeli dan – em više nije zanimljivo, em smo pali ispit zbog ne-učenja. Tako nas pretjerivanje s užicima sputava i čin naš život kaotičnim. Osjećamo se slabi jer smo izgubili kontrolu i popustili iskušenju.

Kad „sve to znamo“, zašto je tako teško obuzdati sebe? Jer smo bića ugode i težimo ugodi. A brza-ugoda-nadohvat-ruke je vrlo privlačna i često jača od tamo-negdje-daleke-ugode koju ćemo doživjeti kad ostvarimo dugoročni cilj. Što smo gladniji ugode  – pohlepniji smo i teže odolijevamo iskušenjima. Što smo više puta popustili – manje sebi vjerujemo da ćemo drugi put ustrajati. Često naše loše navike odražavaju naš loš stav prema sebi – da nismo vrijedni dobrih stvari i da smo preslabi za ostvariti zdravije izbore. Odustajanjem od nekih želja je zato znak ljubavi i brige za sebe.

No čega smo zapravo gladni i što to dobivamo kroz taj užitak? Alkohol, cigarete i „mozak na pašu“ aktivnosti često služe da otupe neugodne emocije dosade, tjeskobe, praznine, napetosti, nezadovoljstva sobom, frustriranosti, umora… Jasno je da se ne želimo osjećati loše i da se želimo rasteretiti te tenzije i pobjeći u ugodnu stimulaciju, lakoću… Snažan je impuls u nama koji nas gura “brzo se utješi, podigni, opusti” i hvatamo se za brzo zadovoljstvo nadohvat ruke. Nervozna sam jer mi ne ide učenje i bojim se da ću pasti ispit – pa se brzo “utješim” hranom ili “podignem” izlaskom. Da, privremeno je tenzija olakšana i ostvarena lakoća samozaborava, ali iza me stiže osjećaj krivnje i nagomilani problemi.

Zato je važno prepoznati pravu “glad” u podlozi pretjeranog bijega u ugodu i iskušenja. Jesmo li neispavani, u stresu, fali nam zabave, partnerski nam je odnos loš, kronično smo napeti, bojimo se neuspjeha, teško toleriramo frustraciju i nestrpljivi smo… Potrebno je osvijestiti što nas zapravo muči da bismo znali i što trebamo u svom životu da bismo se osjećali bolje. Tada ćemo moći suzdržati se nečeg brzinski ukusnog i privlačnog, a dugoročno štetnog.

U nama je glad za ugodama koje nas mame i “vuku” – pa tu tenziju otpuštamo kad ih konzumiramo. Potrebno je uključiti zdrave kočnice volje – sposobnost upravljanja impulsima da bi neke užitke zakočili („ovo ne smijem!“), a druge potaknuli („ovo moram!“). Čvrsta odluka i jasne vrijednosti pomažu povećati privlačnost dugoročno važnih ciljeva i “raskrinkati” površnu privlačnih iskušenja.

Užicima sklone osobe pretjerano gutaju užitke, ali nakon puno kolača, cigareta i prepuštanja poroku ostaju krivnja, praznina i onaj osjećaj da ne živimo kako zaista želimo i možemo. Slom samokontrole je slom života osobe, jer je ona zarobljenik svoje gladi. Osmišljavanjem želja i ciljeva koji nam donose zadovoljstvo i smisao na kratke-srednje-duge staze čini nas manje „gladnima“ i slabima na brze i potencijalno štetne prečice do dobrog stanja.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Odoljeti iskušenju pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Psihološko cvjetanje (eng. flourishing) odnosi se na ispunjeno i produktivno življenje. Uključuje hedonističku dobrobit  – tj. “osjećam se dobro, doživljavam pozitivne emocije, zadovoljan sam životom” osjećaj. No, takvo uživanje možemo imati kad smo svaki dan na kavama i gledamo sapunice. Da, zabavno je bezbrižno, lagano…, ali i nešto fali. Istinska ispunjenost je više od hedonističkog uživanja i traganja za užicima u životu. Uključuje optimalno, “puno” funkcioniranje (tj. eudamonijsku dobrobit).  To je “dobro funkcioniram, život mi je smislen, prihvaćam sebe i teškoće i nosim se s njima, generativan sam, vitalan i ostvarujem ciljeve” život.  No osoba može doživljavati ovu dobit kao apstrakciju, kao naraciju, priču – kao ideju – a bez da na neposrednoj iskustvenoj razini osjeća ugodu i zadovoljstvo svojim danom koji sada živi.

Nasuprot cvjetanju je doživljaj da mi je život “rupa” – stanje unutarnje praznine, smalaksalosti, nedostatka vitalnosti i smisla. Ljudi koji žive “lažan” život su ispunjeni strahovima, tjeskobom, nesigurnosti i otporima. Boje se rasta jer rast znači da moraju izići iz svoje sigurne zone i protegnuti se na nepoznato mjesto. Boje se pokazati što kriju u svojim suhim granama, jer se boje da to nije dovoljno dobro. Boje se da ne mogu pokazati sebe i biti sigurni.

No, kao što se priroda mijenja u ciklusima, tako i u psihološkom rastu imamo periode rasta i periode stagnacije. I u nama nakon perioda (prividne)  umrtvljenosti mogu doći periodi cvjetanja snaga koje su u nama bile prikrivene i uspavane. Jer, naša priroda teži da se samoaktualiziramo, izrazimo sebe i ostvarimo svoj potencijal. Za to treba hrabrosti, odlučnosti i spremnosti prihvaćanja složene dinamike rasta. Jer, da bismo rasli i “cvali” potrebni su nam i pozitivni i negativni osjećaji i iskustva.

Pozitivna iskustva stvaraju pozitivno uzbuđenje i pokreću nas na istraživanje, igru, eksperimentiranje… Čak i prolazni pozitivni afekti mogu zapaliti dinamičke procese koji nas “dižu” i vuku u rast. Ugodne emocije proširuju našu svjesnost i fleksibilnost; dok negativne stvaraju “grč”, izbjegavanje, otpore i sklonost rigidnijim emocionalnim obrascima. Oni koji cvjetaju su više u stanju iz rutinskih dnevnih događanja izvući i aktivno stvoriti ugodna iskustva i doživjeti pozitivne osjećaje (zabave, zahvalnosti, ponosa…).

No, samo pozitivno ni previše pozitivnosti nije korisno za razvoj. „Ultrahappy“ osobe slabije se nose s određenim zahtjevima realiteta, bježe i izbjegavaju probleme i ne shvaćaju u dovoljnoj mjeri „gravitaciju i težinu situacije“, pa se njihovi resursi ne mobiliziraju u punini zbog čega se ne protegnu dovoljno u rast. Ako smo “previše sretni” moguće se samozavaravamo i ne damo si priznati neugodne emocije i iskustva koje imamo, a koja trebamo osvijestiti, prihvatiti i “provariti” da bismo ih mogli u sebe integrirati i iz njih rasti.

Za rast nam treba i prikladna doza negativnosti jer se inače obrasci ponašanja i razmišljanja ukrućuju. Rast ne dolazi kroz samo traganje za užitkom (koje je često bijeg od neugode). U životu moramo biti spremni doživjeti tjeskobu i frustraciju kao prirodan dio procesa slijeđenja smislenih aktivnosti u životu. Krize nas produbljuju; kroz iskustvo težine poniremo u sebe i izvlačimo nove snage koje do tad nismo znali da imamo.

Kao što cvijet probija svoj put kroz tamno, blatno tlo tako i mi psihološki rastemo kroz teškoće, unutarnju tamu i tjeskobnost. Što idemo dublje, puštamo jače korijenje postajući uzemljeniji, stabilniji, jači. Jung smatra da se rast osobe zapravo odvija prema unutra, u dubinu – kao korijenje stabla koje urasta u zemlju. Ne rastemo u zraku ni na oblacima. Ako želimo rasti visoko, moramo rasti duboko, pustiti jak korijen da bismo mogli stabilno izrasti u visinu.

Da bismo rasli trebamo primiti svjetlost, toplinu i lakoću života. No i prigrliti vlastitu dubinu, tamu i težinu te biti u stanju iz njih uzeti „hranjive tvari“ i strpljivo ih integrirati u sebe ostvarujući stabilnost, čvrstoću i rast.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Procvjetajte iznutra! pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.