Živimo u kulturi koja generalno negira i potiskuje svjesnost o smrti. Tako da autori koji otvore temu daju upozorenja o čitanju na vlastitu odgovornost, upozoravajući one osjetljivije na delikatnost teme i koristeći eufemizme (kao mi ovdje . No ljudi zapravo imaju s druge strane i gotovo voajerski interes za pitanje smrti – pa čitaju crnu kroniku i vire kad se dogodi neka nesreća u kombinaciji osjećaja užasa no i (koliko se god osjećali krivi ili sramili to reći) osjećaja zadovoljstva što su oni ti koji su živi.

No čak kad je i prisutna svjesnost o smrti, ona je uglavnom distancirana, vezana za apstraktni koncept “smrtnosti”. Racionalno znamo da su ljudska bića smrtna, a onda smo logično i mi u toj kategoriji. No to je znanje apersonalno, vezano za koncept, ili druge – a ne za nas osobno. Zapravo je čak Freud smatrao kako je nesvjesnom nepojmljiva vlastita smrtnost, jer se osjeća besmrtno.

Nasuprot tome,  kulturalni antropolog E.Becker, koji je najviše doprinio razumijevanju “straha od smrti” (“death anxiety”), smatra da je naš najdublji strah zapravo strah od smrti. On je duboko potisnut, pa čak kad ga racionalno izražavamo, zapravo je afekt povezan s njime duboko potisnut. Samim iskustvom postojanja imamo bazičnu potrebu za samoodržavanjem i očuvanjem integriteta, te smo svjesni prijetnje tom održavanju i svjesni činjenice vlastite smrtnosti. Ona nas ispunjava bazičnom, golom tjeskobom koja utječe na svo naše ponašanje iako je potisnuta iz svjesnosti. Jer, sve što radimo zapravo radimo da bismo uspjeli ignorirati ili izbjeći ovu bazičnu anksioznost koju pobuđuje neminovnost smrti. Cijelo društvo i kultura sudjeluju u potiskivanju te bazične tjeskobe stvaranjem sustava simbola, uvjerenja i heroja koje daju osjećaj smisla življenja, moći i samoafirmacije.

No, što se događa kad se osobu podsjeti na činjenicu smrtnosti ili kad dođe u iskustvo životne opasnosti?

U eksperimentima u okviru Terror Management Theory, izvedene iz Beckerovih promišljanja se ispitanike izlaže “podsjetnicima na smrtnost”. Ovi podsjetnici su različitog intenziteta – od suptilnijeg pitanja npr. “U kojoj vam je dobi umro djed”, pa do direktnog – grubog “in your face” “Da, jedan ćete dan i vi umrijeti”. Pokazalo se jako zanimljivim kako ljudi reagiraju u situaciji kad dobiju takav podsjetnik.

U jednoj studiji su suci bili podijeljeni u grupu A (kojoj se smrt ni na koji način nije spominjala) i grupu B (koja je izložena podsjetniku na vlastitu smrtnost). Suci u grupi B su bili skloniji dati strože kazne (u hipotetskoj situaciji odmjeravanja kazne za prostituiranje). U drugim studijama su “ispitanici s podsjetnikom” odabirali biti “zločestiji” – stavili bi više ljutog umaka (za spačku) prijatelju… Uz ovu veću sklonost da budu okrutniji prema drugima su “ispitanici s podsjetnikom” iskazali i neke druge značajke – npr veće privrženosti i vjernosti simbolima koje predstavljaju njihove važne vrijednosti. Tako  oni “sa podsjetnikom” nisu bili spremni koristiti nacionalni ili vjerski simbol u “nepoštivajućem” kontekstu (npr koristiti nacionalnu zastavu kao filter za pročišćavanje u zadatku…). (Vidi više)

Izgleda da je podsjećanje na vlastitu smrtnost stvorilo neposredni osjećaj ugroženosti koji se onda odražavao (bar privremeno) na ponašanje osobe na način da se ponašala više okrutno, težila se više osloniti na određene simbole (religiozne i nacionalne) koji joj daju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Autori zaključuju kako nas osjećaj ugroženosti pri podsjećanju na vlastitu smrtnost čini  primitivnijima, obrambenijima i tražimo sigurnost i osjećaj značajnosti da se obranimo protiv nje.

No, ima i dokaza da svjesnost smrti ima pozitivne efekte – značajna promjena perspektive.  Psiholog Steve Taylor u knjizi Out of the Darkness: ljudi s iskustvima smrtonosnih bolesti ili blizu-smrti iskustvom opisuju kako im je to iskustvo transformiralo živote i dalo im novu sposobnost življenja u trenutku i osjećaja zahvalnosti. Svijet im je postao stvarnije mjesto – i stvari oko njih su “izgledale živo i predivno”.  Strahovi koji su ih do tad mučili su izblijedjeli i nestali, jer su ljudi vidjeli nevažnost tog čime se opterećuju (strah da neću uspjeti, da me drugi ne vole…). Lakše su “otpustili” svoje strahove, ali i vezanost za druge ideje, vrijednosti i koncepte – te su postali otvoreniji, suosjećajniji i milosrdniji prema sebi i drugima.

Čini mi se važnim pitanje i svjesni odabir osobe: hoće li me iskustvo ranjivosti uslijed svijesti o anksioznosti učiniti “boljom” (milosrdnijom, otvorenijom i svjesnijom) ili “gorom” (nemilosrdnijom prema drugima, vezanom za simbole i manje otvorenom) osobom .

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Bazična tjeskoba pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

 Robujete li svojim užicima i prepuštate im se iako “znate “da to nije dobro za vas? Ili znate povući kočnicu, odoljeti iskušenju i kontrolirati svoje impulse?

Svatko od nas ima svoj „gušt“: čokolada, cigareta, igranje igrica, čitanje (lakog) štiva, surfanje netom, gledanje TV-a….. Mmmmm kako je ugodna popodnevna kava nakon napornog radnog dana, zabavan vikend izlazak s prijateljima ili gledanje uzbudljivog trilera uz kokice… Super je znati uživati u životu i imati svoje (male) rituale opuštanja i uživanja. Poželimo da takvi trenuci traju vječno (pa ih nekad i produžimo)!

Ipak, oni ne mogu trajati vječno, a i da mogu sigurno bi prestali biti tako dobri. Jer iako smo biološki programirani da smo sposobni doživjeti užitak i da mu težimo – imamo i plafon u doživljavanju uživanja. To nas čuva da se ne fiksiramo na objekte užitka, te da budemo u stanju prekinuti s ugodnim aktivnostima. Nije naša jedina životna misija stalno uživanje. Imamo i druge zadatke zbog čega trebamo znati “povući kočnicu”.

Pretjerano prepuštanje trenutnoj ugodi nas košta. Da, u trenu nam je lakše, no nakon zasićenja već gledamo što ima iza što bi mogli konzumirati. Taj hedonistički mlin nas stalno vrti i zapravo ostajemo stalno frustrirani. Kad se povuče mini-euforija ugode iza nas stignu nus-pojave pretjeranih konzumacija i nezadovoljstvo jer smo zanemarili druge važne ciljeve. “Prisjedne” nam gledati TV cijeli dan – em više nije zanimljivo, em smo pali ispit zbog ne-učenja. Tako nas pretjerivanje s užicima sputava i čin naš život kaotičnim. Osjećamo se slabi jer smo izgubili kontrolu i popustili iskušenju.

Kad „sve to znamo“, zašto je tako teško obuzdati sebe? Jer smo bića ugode i težimo ugodi. A brza-ugoda-nadohvat-ruke je vrlo privlačna i često jača od tamo-negdje-daleke-ugode koju ćemo doživjeti kad ostvarimo dugoročni cilj. Što smo gladniji ugode  – pohlepniji smo i teže odolijevamo iskušenjima. Što smo više puta popustili – manje sebi vjerujemo da ćemo drugi put ustrajati. Često naše loše navike odražavaju naš loš stav prema sebi – da nismo vrijedni dobrih stvari i da smo preslabi za ostvariti zdravije izbore. Odustajanjem od nekih želja je zato znak ljubavi i brige za sebe.

No čega smo zapravo gladni i što to dobivamo kroz taj užitak? Alkohol, cigarete i „mozak na pašu“ aktivnosti često služe da otupe neugodne emocije dosade, tjeskobe, praznine, napetosti, nezadovoljstva sobom, frustriranosti, umora… Jasno je da se ne želimo osjećati loše i da se želimo rasteretiti te tenzije i pobjeći u ugodnu stimulaciju, lakoću… Snažan je impuls u nama koji nas gura “brzo se utješi, podigni, opusti” i hvatamo se za brzo zadovoljstvo nadohvat ruke. Nervozna sam jer mi ne ide učenje i bojim se da ću pasti ispit – pa se brzo “utješim” hranom ili “podignem” izlaskom. Da, privremeno je tenzija olakšana i ostvarena lakoća samozaborava, ali iza me stiže osjećaj krivnje i nagomilani problemi.

Zato je važno prepoznati pravu “glad” u podlozi pretjeranog bijega u ugodu i iskušenja. Jesmo li neispavani, u stresu, fali nam zabave, partnerski nam je odnos loš, kronično smo napeti, bojimo se neuspjeha, teško toleriramo frustraciju i nestrpljivi smo… Potrebno je osvijestiti što nas zapravo muči da bismo znali i što trebamo u svom životu da bismo se osjećali bolje. Tada ćemo moći suzdržati se nečeg brzinski ukusnog i privlačnog, a dugoročno štetnog.

U nama je glad za ugodama koje nas mame i “vuku” – pa tu tenziju otpuštamo kad ih konzumiramo. Potrebno je uključiti zdrave kočnice volje – sposobnost upravljanja impulsima da bi neke užitke zakočili („ovo ne smijem!“), a druge potaknuli („ovo moram!“). Čvrsta odluka i jasne vrijednosti pomažu povećati privlačnost dugoročno važnih ciljeva i “raskrinkati” površnu privlačnih iskušenja.

Užicima sklone osobe pretjerano gutaju užitke, ali nakon puno kolača, cigareta i prepuštanja poroku ostaju krivnja, praznina i onaj osjećaj da ne živimo kako zaista želimo i možemo. Slom samokontrole je slom života osobe, jer je ona zarobljenik svoje gladi. Osmišljavanjem želja i ciljeva koji nam donose zadovoljstvo i smisao na kratke-srednje-duge staze čini nas manje „gladnima“ i slabima na brze i potencijalno štetne prečice do dobrog stanja.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Odoljeti iskušenju pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Vučete li za sobom nedovršene poslove, stara uvjerenja i loše odnose zbog kojih vaš život ne može ići naprijed? 

Početkom proljeća preslagujemo ormare zamjenjujući tešku zimsku garderobu laganijom proljetnom. Kroz inventuru odlučujemo treba li nam neka stvar ili je istrošena i više je ne želimo. Ovo pročišćavanje često nije lagano. Pa iako haljinu nismo obukli od vjenčanja frendice (preuska je, napadno roza i nikako ne nalazimo prigodu za nju)  i dalje nam je teško pustiti. Vezani smo za stvari jer smo preko njih u nekom trenutku života definirali sebe.  Držeći se za njih želimo zadržati osjećaj koji smo uz njih imali – mladost,  veselje, privlačnost… Sviđa nam se ideja bezbrižne sebe u toj haljini i zbog tog ne prihvaćamo da nam više ne pristaje.

No, ne vučemo za sobom samo stvari, nego i stare ideje, uvjerenja, stavove, navike, iskustva, povrede, razočaranja, strahove, ljutnju, nepovjerenje, loše odnose…  Obrasce ponašanja koji nam se stalno obijaju o nos. Stare ciljeve koje ne puštamo iz života iako ništa ne radimo za njihovo ostvarivanje. Gitaru koja skuplja prašinu u kutu iako se od srednje škole kunete da ćete napokon naštimati žice i otići na tečaj. Kad god je pogledate osjetite razočarenje sobom. Faks koji već 10 godina stagnira, a ne napuštate ga niti ne zapinjete za rad jer ste puni tereta straha od neuspjeha.

Još je važnije protresti i pročistiti ovu emocionalnu prtljagu. “Ritual” pročišćavanja emocionalnih ladica pomaže da prepoznamo što nam još treba, a što je teret. Revidirajući ono što imamo imamo u životu redefiniramo sebe – što jesmo i što nismo.

Jer, privid da nismo od nečeg odustali je udobno samozavaravanje. Još se držimo za ideju sebe kao “studenta”, “zaljubljene”, “umjetnice” iako naš svakodnevni život nema veze s time. Držeći se za staru sliku ne vidimo stvarno stanje stvari i podsvjesno gledamo na svoj život kao privremeno prolazno stanje prema onome “pravome” životu koji smo imali prije ili koji želimo imati. Progonjeni nedovršenim i neostvarenim ciljevima osjećamo svoj stvarni život pogrešnim, lažnim i nedovoljno dobrim.

Zato je važno pretresti emocionalne ladice i odabrati što još je dio našeg stvarnog života, a što stara, nepotrebna iluzija ili neostvarivi cilj. Što mogu pustiti iz svog života? Ima li odnos koji mi šteti? Neka mentalna navika – obrazac razmišljanja i gledanja? Perfekcionizam zbog kojeg ne uživam u postignuću i odnosima? Navika odgađanja? Rasipanje na nevažne stvari?

Osjećaj sebe je procesan i da bi se razvijali potrebno je da budemo otvoreni za novo. Iako uključuje i kontinuitet i nastavak na ono što smo prethodno bili, znači i spremnost na odbacivanje starog, na odabir, na odustajanje od nekih opcija u koje je uložena naša energija ali koji nisu zaživjele i s kojima ne rastemo. Ako previše prikupljamo, stagniramo. Kad pustimo, možemo kretati naprijed. Mičući emocionalni teret (ljutnju, kivnost, vezanost) – možemo revidirati i revitalizirati sebe. Povrede i terete prošlosti trebamo ostaviti tamo gdje su nastali; da iz njih naučimo i priznamo njihov značaj a bez da su oni teret našem rastu. Umjesto ogorčenosti i nepovjerenja zbog tih iskustava radije dopustiti sebi novu, zdravu naviku brige o sebi i stvaranja dobrih odnosa.

Ali, kako smo dugo prikupljali svoju emocionalnu prtljagu, dugo će nam trebati i da je pustimo. Jer puštajući loše odnose iz života se osjećamo da gubimo sebe; dio sebe koji je bio definiran odnosom prema toj osobi.

No moramo isprazniti ruke da bismo u njih primili nove stvari. Pustiti stare mentalne navike da bismo dali priliku svježim idejama. Kad maknemo iz svog života ono što nam nije potrebno, što ne odražava naše vitalne i autentične aspekte oslobađamo prostor za promjenu.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Emocionalna prtljaga pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.