Potražite psihološku podršku! 

Savjetovanje i psihoterapija pomoći će vam nositi se s teškim osjećajima te postići dublji uvid u vlastite teškoće. Uvidi su praćeni proradom iskustava i radom na razvoju kapaciteta za samoprihvaćanje i promjenu.

Zato, potražite pomoć ako ….

–          …ste anksiozni, tjeskobni, doživljavate napadaje panike ili patite od kronične zabrinutosti i napetosti

–          …ste potišteni, depresivni, bezvoljni, obeshrabreni

–          …osjećate se loše u svojoj koži , nesigurni ste i sumnjate u sebe

–          …senzibilni ste i osjećate unutarnja previranja i nestabilnost

–           …ne znate upravljati vlastitom ljutnjom

–          … imate narušene odnose i teškoće uspostavljanja bliskosti

–          …ne se znate zauzeti za sebe

–          …osjećate se „zaglavljeno“ i ne znate kako pokrenuti svoj život nabolje

–          ….želite bolje razumjeti sebe i ostvariti osobni razvoj

 Terapija se se provodi integrativnim tehnikama iz različitih psihoterapijskih pravaca (Shema terapija, Kognitivno-bihevioralna terapija, Realitetna terapija…).

Trajanje seanse je oko sat vremena.

Cijena = 300kn/seansi.

Upiti i dogovori: jorehovec@gmail.com

Objava Psihološko savjetovanje pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Treninzi su namijenjeni: ravnateljima, psiholozima, pedagozima,  socijalnim radnicima, defektolozima, logopedima, učiteljima i nastavnicima, socijalnim radnicima i srodnim strukama, liječnicima, …

Svakodnevni rad stručnjaka obuhvaća određeni oblik podrške i/ili savjetovanja djece, mladih i odraslih s različitim teškoćama: problemi samopoštovanja i nesigurnosti, teškoće učenja, slaba kontrola emocija i ponašanja, vršnjačko nasilje, narušeni odnosi i komunikacija, konflikti, obiteljski problemi, potištenost i strahovi….. Svrha savjetovanja je pružiti podršku klijentima u ostvarivanju pozitivnih promjena i poboljšanja, te u konačnici ostvarenja zdravog, zadovoljnog i uspješnog života.  U pokušaju pružanja takve podrške stručnjaci se često susreću s izazovima jer im nedostaje praktičnih vještina potrebnih za kvalitetan radnisu tijekom svog obrazovanja i  .

Svrha savjetovanja je pružiti podršku klijentima u ostvarivanju pozitivnih promjena i poboljšanja, te u konačnici ostvarenja zdravog, zadovoljnog i uspješnog života.  U pokušaju pružanja takve podrške stručnjaci se često susreću s izazovima jer im nedostaje praktičnih vještina i znanja s polja savjetovanja, motiviranja, planiranja procesa promjene,  upravljanja emocijama i stresom….

Stoga organiziramo i provodimo treninge, seminare i edukacije stručnjaka namijenjene razvoju njihovih kompetencija za uspješniji individualni i grupni rad, savjetovanje i pružanje podrške zdravom razvoju mladih, no i ostvarenju poboljšanja života odraslih klijenata

– “Savjetodavni razgovor” – 31.ožujka i 1.travnja 2017.g.  –   2-dnevni seminar namijenjen nastavnicima i učiteljima (pogotovo razrednicima), trenerima, odgojiteljima i drugim stručnjacima koji svakodnevno kroz razgovor pokušavaju potaknuti djecu, mlade i/ili roditelje na ostvarivanje pozitivnih promjena.

– “Upravljanje stresom” (24. ožujka i 12. svibnja 2017.g.) – seminar je namijenjen  stručnjacima pomagačkih i odgojno-obrazovnih profila.

–          Trening savjetodavnih vještina – početni i napredni – razvoj vještina potrebnih za uspješan savjetodavni rad (u školskom i okružju savjetovališta u zajednici)

–          Depresivnost mladih – kako prepoznati i pomoći – rana detekcija i pružanje podrške djeci i mladima u riziku od razvoja depresivnih smetnji (preventivni i savjetodavni rad u okružju školskih i savjetovališta u zajednici)

Prema dogovoru organiziramo radionice i/ili predavanja za nastavnička vijeća, županijska vijeća:

–       Anksioznost djece i mladih 

–       Kvalitetni odnosi i komunikacija s drugima

–      Podrška jačanju samopouzdanja i uspješnosti kod učenika

–      Podrška razvoju samokontrole u ponašanju i učenju

 Posebno dizajniramo edukacije prilagođene specifičnim potrebama naših korisnika. Evo dojmova nekih od njih:

“U suradnji sa Savjetovalištem Taura proveden je trening Edukacija stručnjaka za nošenje s kriznim situacijama u radu s maloljetnim i mladim majkama, s ciljem osnaživanja i educiranja savjetovatelja na programu „Mama je mama“ za rad s korisnicama u stanju izraženog stresa, uznemirenosti i krize. Edukacija je bila iznimno korisna te je suradnicima na programu unaprijedila vještine pružanja prve psihološke pomoći osobama u krizi. Osobito korisno nam je bilo osobno osnaživanje i prevencija profesionalnog stresa kojem smo često izloženi. Edukacija je održana u opuštenoj atmosferi uz profesionalne i vrlo ugodne voditelje.”

 Silvija Stanić, prof.psihologije, Udruga roditelja Korak po korak

 Iskustva polaznika:

“Seminar mi je bio izvrstan. Dobila sam mnogo praktičnih saznanja, a i zanimljivih iskustvenih vježbi za osobni rad na sebi! Dobro strukturirano i organizirano vrijeme i zanimljiv izbor tema. Preporučam svima koji rade s mladima. “, Maja Sedmak, prof.psihologije

„ Edukaciju preporučam svim svojim kolegama, onima koji su tek počeli raditi  i onima koji rade već dugo. Bilo da se radi o učenju novih vještina, ili nadogradnji već postojećih znanja-ovo je odlična prilika rada „na sebi“ . Iskreno sam uživala na svakom modulu edukacije, i iz nje izašla definitivno bogatija , osobno i profesionalno. Hvala voditeljici.“,  Maca Arlov Bokan, dipl.soc.radnik, Dom DUGA Zagreb

VODITELJICA EDUKACIJA je Jadranka Orehovec, prof. psihologije (specijalizant kliničke psihologije; educirana u Kognitivno – bihevioralnoj i Realitetnoj terapiji).  Iskusna je u osmišljavanju i provedbi edukacija za stručnjake različitih profila, vođenju iskustvenih i psihoedukativnih grupa i provedbi individualnih psiholoških tretmana i savjetovanja. Surađivala je u provedbi edukacija, seminara i predavanja s Agencijom za odgoj i obrazovanje, Psihološkim centrom TESA i nizom drugih škola, domova i centara socijalne skrbi.

Sve upute i prijedloge, potrebe za edukacijom pošaljite na jorehovec@gmail.com

Objava Stručni treninzi i seminari pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Živimo u kulturi koja generalno negira i potiskuje svjesnost o smrti. Tako da autori koji otvore temu daju upozorenja o čitanju na vlastitu odgovornost, upozoravajući one osjetljivije na delikatnost teme i koristeći eufemizme (kao mi ovdje . No ljudi zapravo imaju s druge strane i gotovo voajerski interes za pitanje smrti – pa čitaju crnu kroniku i vire kad se dogodi neka nesreća u kombinaciji osjećaja užasa no i (koliko se god osjećali krivi ili sramili to reći) osjećaja zadovoljstva što su oni ti koji su živi.

No čak kad je i prisutna svjesnost o smrti, ona je uglavnom distancirana, vezana za apstraktni koncept “smrtnosti”. Racionalno znamo da su ljudska bića smrtna, a onda smo logično i mi u toj kategoriji. No to je znanje apersonalno, vezano za koncept, ili druge – a ne za nas osobno. Zapravo je čak Freud smatrao kako je nesvjesnom nepojmljiva vlastita smrtnost, jer se osjeća besmrtno.

Nasuprot tome,  kulturalni antropolog E.Becker, koji je najviše doprinio razumijevanju “straha od smrti” (“death anxiety”), smatra da je naš najdublji strah zapravo strah od smrti. On je duboko potisnut, pa čak kad ga racionalno izražavamo, zapravo je afekt povezan s njime duboko potisnut. Samim iskustvom postojanja imamo bazičnu potrebu za samoodržavanjem i očuvanjem integriteta, te smo svjesni prijetnje tom održavanju i svjesni činjenice vlastite smrtnosti. Ona nas ispunjava bazičnom, golom tjeskobom koja utječe na svo naše ponašanje iako je potisnuta iz svjesnosti. Jer, sve što radimo zapravo radimo da bismo uspjeli ignorirati ili izbjeći ovu bazičnu anksioznost koju pobuđuje neminovnost smrti. Cijelo društvo i kultura sudjeluju u potiskivanju te bazične tjeskobe stvaranjem sustava simbola, uvjerenja i heroja koje daju osjećaj smisla življenja, moći i samoafirmacije.

No, što se događa kad se osobu podsjeti na činjenicu smrtnosti ili kad dođe u iskustvo životne opasnosti?

U eksperimentima u okviru Terror Management Theory, izvedene iz Beckerovih promišljanja se ispitanike izlaže “podsjetnicima na smrtnost”. Ovi podsjetnici su različitog intenziteta – od suptilnijeg pitanja npr. “U kojoj vam je dobi umro djed”, pa do direktnog – grubog “in your face” “Da, jedan ćete dan i vi umrijeti”. Pokazalo se jako zanimljivim kako ljudi reagiraju u situaciji kad dobiju takav podsjetnik.

U jednoj studiji su suci bili podijeljeni u grupu A (kojoj se smrt ni na koji način nije spominjala) i grupu B (koja je izložena podsjetniku na vlastitu smrtnost). Suci u grupi B su bili skloniji dati strože kazne (u hipotetskoj situaciji odmjeravanja kazne za prostituiranje). U drugim studijama su “ispitanici s podsjetnikom” odabirali biti “zločestiji” – stavili bi više ljutog umaka (za spačku) prijatelju… Uz ovu veću sklonost da budu okrutniji prema drugima su “ispitanici s podsjetnikom” iskazali i neke druge značajke – npr veće privrženosti i vjernosti simbolima koje predstavljaju njihove važne vrijednosti. Tako  oni “sa podsjetnikom” nisu bili spremni koristiti nacionalni ili vjerski simbol u “nepoštivajućem” kontekstu (npr koristiti nacionalnu zastavu kao filter za pročišćavanje u zadatku…). (Vidi više)

Izgleda da je podsjećanje na vlastitu smrtnost stvorilo neposredni osjećaj ugroženosti koji se onda odražavao (bar privremeno) na ponašanje osobe na način da se ponašala više okrutno, težila se više osloniti na određene simbole (religiozne i nacionalne) koji joj daju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Autori zaključuju kako nas osjećaj ugroženosti pri podsjećanju na vlastitu smrtnost čini  primitivnijima, obrambenijima i tražimo sigurnost i osjećaj značajnosti da se obranimo protiv nje.

No, ima i dokaza da svjesnost smrti ima pozitivne efekte – značajna promjena perspektive.  Psiholog Steve Taylor u knjizi Out of the Darkness: ljudi s iskustvima smrtonosnih bolesti ili blizu-smrti iskustvom opisuju kako im je to iskustvo transformiralo živote i dalo im novu sposobnost življenja u trenutku i osjećaja zahvalnosti. Svijet im je postao stvarnije mjesto – i stvari oko njih su “izgledale živo i predivno”.  Strahovi koji su ih do tad mučili su izblijedjeli i nestali, jer su ljudi vidjeli nevažnost tog čime se opterećuju (strah da neću uspjeti, da me drugi ne vole…). Lakše su “otpustili” svoje strahove, ali i vezanost za druge ideje, vrijednosti i koncepte – te su postali otvoreniji, suosjećajniji i milosrdniji prema sebi i drugima.

Čini mi se važnim pitanje i svjesni odabir osobe: hoće li me iskustvo ranjivosti uslijed svijesti o anksioznosti učiniti “boljom” (milosrdnijom, otvorenijom i svjesnijom) ili “gorom” (nemilosrdnijom prema drugima, vezanom za simbole i manje otvorenom) osobom .

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Bazična tjeskoba pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Biološki smo programirani doživjeti zadovoljstvo. Ugoda nas uči da se događa nešto dobro što emocionalno pamtimo i “hoćemo još” toga i drugi put. No, da se ne bismo “navukli” i fiksirali na objekte ugode imamo mehanizam kočenja – biološki plafon doživljavanja užitka. Ovo je baza na koju se nadograđuje učenje iz iskustva s doživljenom ugodom-neugodom.

Kroz nagrade i kazne koje smo primili tijekom života mi učimo o uživanju – kako, kad, koliko i u čemu se smije uživati, koliko smo zaslužili dobrih stvari…Kad se uživanje oplete o puno srama, krivnje ili se ne uvodi princip ograničenja ugode razvijemo nezdrava uvjerenja ili destruktivne načine ostvarenja zadovoljenja.

Kad smo bili kažnjavani za užitak možda se on obojio sramom i otežano nam je doživjeti ga. Od strogog, moralističkog roditelja koji kažnjava uživanje naučimo da je uživati loše, da kvari karakter i da si ga dopuštaju samo slabići. Ili iskustvo odrastanja uz osobu koja se destruktivno prepuštala užicima u nama izaziva otpor i uvjerenje da je prepuštanje zadovoljstvima opasno jer ćemo potpuno izgubiti sve kočnice i ogreznuti u destruktivne užitke – pa ga stoga moramo zakočiti ili blokirati. Učestalo uskraćivanje nauči nas da je život muka i da se nemamo nadati dobrim stvarima. Kad je ljubav uvjetovana dobrim ponašanjem (“moraš biti dobar – kakav želim da budeš – da bi dobio ljubav i nagradu”) naučimo imati takav uvjetovan odnos prema sebi, pa si ne dopuštamo dobre stvari jer ih “ne zaslužujemo”. Ili uživanje doživljavamo kroz “perverzna” iskustva (kad za nas nisu namijenjena uobičajena zadovoljstva.

Psihoterapeut Eric Berne navodi slijedeće scenarije oko uživanja:

–          Nikad – scenarij onih koji nikad ne uživaju

–          Ponovno ispočetka – oni koji se stalno približavaju zadovoljstvu, ali ga nikako ne uspijevaju postići

–          Dok ne…- oni koji ne mogu uživati dok ne ispune obveze

–          Nakon –  oni koji mogu uživati u trenutku, no užitak je pokvaren jer iza nadolazi katastrofa

–          Zauvijek – “moram uživati” koje zadovoljstvo pretvara u obavezu i prisilu

I pretjerivanje s ugodom dovodi da osoba ne nauči odvojiti svoju želju od sebe kao cjeline i usvaja razmaženo “moram imati sve što hoću” uvjerenje. Ekstremni hedonisti pokušavaju probiti plafone užitka  sve intenzivnijom stimulacijom što može dovesti do stvaranja ovisnosti.

Ako smo bili brzo “tješeni” hranom, igračkama i skretanjem pažnje kad smo bili tužni – naučimo pretjerivati s time i ne otrpiti prirodnu frustraciju. Ovo dovodi do pretjerivanja i ovisnosti ne samo o supstancama nego i procesne ovisnosti – o aktivnostima i ljudima (Ann Wilson Schaef). Pa surfamo netom, gledamo tv, igramo igrice, kupujemo, vježbamo, pretjerano se stimuliramo da bismo ispunili unutarnju prazninu i nezadovoljstvo.  Kad živimo po principu ugađanja dolazimo u zamku stalnog nezadovoljstva poriva libida, što dovodi do još većeg osjećaja frustriranosti i očajanja.

Psihoanalitičari užitak gledaju kao pražnjenje tenzije nastale uslijed frustrirane potrebe. Naši prirodni instinkti i potrebe stvaraju životnu energiju – libido – koja nas pokreće i čini živima. Dok u najranijoj razvojnoj fazi funkcioniramo po principu užitka (neposrednog zadovoljavanja svih potreba) kasnije roditelji uvode princip realiteta učeći nas što se treba i što se ne smije i prema tome učimo odgađati i modificirati zadovoljenje potreba. Humanisti zadovoljstvo sagledavaju kao šire stanje  „flow“ (strujanje) užitka u izazovnim aktivnostima u kojima smo dobri. Pa su nam izvori zadovoljstva više od kratkoročnog uživanja u omiljenom piću – nego su osjećaj apsorbiranosti u aktivnost koju volimo (čitanje, bavljenje hobijem ili poslom )…

Bez užitaka u sada nam život može biti bljutav i “robotiziran”. No pretjerano, kompulzivno traženje užitaka i bježanje od neugode je prepreka ustrajavanju i gradnji dugotrajnijeg životnog zadovoljstva. Pravi je izazov za svakog od nas naći balans uživanja svim čulima u sadašnjem užitku i gradnje temelja za sutrašnji užitak.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Užitak i krivnja pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.