• ubrzan puls, lupanje ili preskakanje srca
• ubrzano disanje (hiperventiliranje), osjećaj teškoća disanja i ostajanja bez daha
• osjećaj gušenja i stiskanje u prsima
• glavobolja
• osjećaj slabosti, vrtoglavice, nesvjestice
• trnjenje i obamrlost u tijelu, pogotovo rukama i nogama
• valove vrućine i znojenja, ili drhtanja
• mučninu
• osjećaj da morate ići na wc
• osjećaj nestabilnosti (“čudan” doživljaj sebe ili okoline)
• osjećaj da gubite kontrolu i da će se dogoditi nešto strašno

Zbog straha ste počeli izbjegavati neke situacije (gužve, odlaske u velike dućane, vožnje tramvajem, autobusom..)? Ili u njih odlazite s velikom neugodom i u pratnji osobe s kojom se osjećate sigurno?

Stalno iščekujete i pribojavate se novog napada?

Pretragama je isključen somatski uzrok tegoba? 

Vjerojatno patite od paničnog poremećaja.

Kako nastaje panika?

Koliko god neugodne bile, ove tjelesne reakcije su dio prirodne alarmne reakcije tijela u emociji straha. Ta je reakcija evolucijski razvijena i nastaje u situacijama opasnosti da bi pripremila tijelo za “bijeg ili borbu”. Brže dišemo tako da kisikom bolje opskrbimo mišiće, srce ubrzano kuca da krv brže kola i opskrbi mišiće, mišići se ukoče u spremnosti za akciju, … Sve ovo nam je korisno za preživljavanje u stvarnoj opasnosti.

No tijekom panike se ove reakcije javljaju bez postojanja stvarne opasnosti. To je lažni alarm – kao kad se preosjetljivi auto-alarm pogrešno aktivira na bezopasan signal (jači vjetar) kao da je prijeteći. Neki od nas imaju osjetljivije alarmne sustave koji se lakše lažno aktiviraju. Neki su skloniji opaziti tjelesne znake i protumačiti ih kao prijeteće, pa upadnu lakše u začarani krug koji održava panične smetnje.

Tako se početna prirodna tjelesna senzacija, ili lagana tjeskoba pojačava daljnjim paničnim mislima kako ste u velikoj opasnosti„Događa se nešto strašno“, „Nešto nije u redu sa mnom“…. (da ćete umrijeti, poludjeti, doživjeti infarkt, izgubiti kontrolu…). Normalno je paničariti u situaciji kad osjećamo da nam se nešto grozno događa. Tijelo samo reagira na ono na što ga je vaš um pripremio – da dolazi velika opasnost.

Začarani krug

Zato često pobjegnete iz situacije u kojoj ste osjetili paniku (izjurite iz trgovine, tramvaja…) i odete na mjesto gdje se osjećate sigurno. Možda ste tako uvjereni da ste u opasnosti da zovete hitnu pomoć.

Normalno da bi svatko htio izbjeći ovo stanje, pa počnete izbjegavati slične situacije u budućnosti, nikud ne idete bez “sigurne osobe”, ili radite neke stvari da bi se osjećali sigurnije (nosite sa sobom bocu s vodom ili tabletu za smirenje, prestanete piti kavu…).

Zatim stalno skenirate tjelesne senzacije i provjeravate “je li sve u redu” ili ponovno počinje napad. Svaki opaženi osjet panično tumačite kao znak “Evo opet kreće”, “Nešto se užasno događa”…

Upravo ova hipervigilnost, panične misli i ponašanja izbjegavanja stvaraju začarani krug u panici i održavaju i izazivaju nove panične smetnje.

Kako si možete pomoći?

Znajte da je panika lažni alarm

Simptomi panike nisu znak da nešto ne valja, nego su “dobra reakcija u krivo vrijeme”, tj. lažni alarm koji se javlja kad nema prave opasnosti. Taj je alarm neugodan, ali nije opasan. Funkcija straha je zaštiti vas, a ne vam nauditi. Kad to znate možete prekinuti začarani krug paničnih misli koji vodi u spiralu panike.

Kontrolirajte disanje

Ubrzano disanje vodi do hiperventilacije koja pojačava daljnje neugodne tjelesne senzacije i panične osjećaje. Zato polako udišite kroz nos, uz dulji izdisaj kroz usta. Pomaže lagano odbrojavati u sebi prilikom udisaja – izdisaja.

Koristite distrakciju

Na početne znakove smetnji usmjerite pažnju na objekte u svojoj okolini. Nabrojite sve zelene objekte, prebrojite koliko osoba oko vas nosi naočale… Opisujte ono što vidite u okolini ili se mentalno zaokupite jednostavnim zadacima.

Primijenite umirujući samogovor

Podsjetite sebe da ste sigurni, da se ništa strašno ne događa: ”Samo mirno”, “Proći će”, “Prošao sam to i prije”…  Jer istina je da koliko god teška bila, panika u jednom času prestaje.  Ljudi ne polude ni umru od napada panike.

Ne izbjegavajte situacije u kojima postajete anksiozni

Izbjegavanje održava i pojačava smetnje. Zato nemojte koristiti izbjegavanje – nego se postepeno izložite situacijama koje bude anksioznost. To je najbolji način da se uvjerite da se početna anksioznost uskoro smiruje, te se zapravo ništa strašno ne događa.

Poradite na svojim emocionalnim tegobama

Prvi panični napadaji nekim osobama počinju u periodima stresa, porasta odgovornosti i pritisaka, separiranju i prekidu važnih odnosa, prelasku u novu životnu fazu… Često ti simptomi ukazuju na dublje emocionalne konflikte na kojima osoba treba raditi radi uspostavljanja ponovnog balansa i kvalitete života.

 Ako se i dalje teško nosite sa smetnjama, potražite stručnu pomoć. Kognitivno-bihevioralna terapija je najučinkovitija u tretiranju ovog tipa smetnji. Obratite nam se s povjerenjem radi psihološke procjene smetnji i provedbe KBT tretmana. 

Cijena 1 termina: 250kn

Jadranka Orehovec, specijalistica kliničke psihologije

Objava Upomoć, hvata me panika! pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

 Robujete li svojim užicima i prepuštate im se iako “znate “da to nije dobro za vas? Ili znate povući kočnicu, odoljeti iskušenju i kontrolirati svoje impulse?

Svatko od nas ima svoj „gušt“: čokolada, cigareta, igranje igrica, čitanje (lakog) štiva, surfanje netom, gledanje TV-a….. Mmmmm kako je ugodna popodnevna kava nakon napornog radnog dana, zabavan vikend izlazak s prijateljima ili gledanje uzbudljivog trilera uz kokice… Super je znati uživati u životu i imati svoje (male) rituale opuštanja i uživanja. Poželimo da takvi trenuci traju vječno (pa ih nekad i produžimo)!

Ipak, oni ne mogu trajati vječno, a i da mogu sigurno bi prestali biti tako dobri. Jer iako smo biološki programirani da smo sposobni doživjeti užitak i da mu težimo – imamo i plafon u doživljavanju uživanja. To nas čuva da se ne fiksiramo na objekte užitka, te da budemo u stanju prekinuti s ugodnim aktivnostima. Nije naša jedina životna misija stalno uživanje. Imamo i druge zadatke zbog čega trebamo znati “povući kočnicu”.

Pretjerano prepuštanje trenutnoj ugodi nas košta. Da, u trenu nam je lakše, no nakon zasićenja već gledamo što ima iza što bi mogli konzumirati. Taj hedonistički mlin nas stalno vrti i zapravo ostajemo stalno frustrirani. Kad se povuče mini-euforija ugode iza nas stignu nus-pojave pretjeranih konzumacija i nezadovoljstvo jer smo zanemarili druge važne ciljeve. “Prisjedne” nam gledati TV cijeli dan – em više nije zanimljivo, em smo pali ispit zbog ne-učenja. Tako nas pretjerivanje s užicima sputava i čin naš život kaotičnim. Osjećamo se slabi jer smo izgubili kontrolu i popustili iskušenju.

Kad „sve to znamo“, zašto je tako teško obuzdati sebe? Jer smo bića ugode i težimo ugodi. A brza-ugoda-nadohvat-ruke je vrlo privlačna i često jača od tamo-negdje-daleke-ugode koju ćemo doživjeti kad ostvarimo dugoročni cilj. Što smo gladniji ugode  – pohlepniji smo i teže odolijevamo iskušenjima. Što smo više puta popustili – manje sebi vjerujemo da ćemo drugi put ustrajati. Često naše loše navike odražavaju naš loš stav prema sebi – da nismo vrijedni dobrih stvari i da smo preslabi za ostvariti zdravije izbore. Odustajanjem od nekih želja je zato znak ljubavi i brige za sebe.

No čega smo zapravo gladni i što to dobivamo kroz taj užitak? Alkohol, cigarete i „mozak na pašu“ aktivnosti često služe da otupe neugodne emocije dosade, tjeskobe, praznine, napetosti, nezadovoljstva sobom, frustriranosti, umora… Jasno je da se ne želimo osjećati loše i da se želimo rasteretiti te tenzije i pobjeći u ugodnu stimulaciju, lakoću… Snažan je impuls u nama koji nas gura “brzo se utješi, podigni, opusti” i hvatamo se za brzo zadovoljstvo nadohvat ruke. Nervozna sam jer mi ne ide učenje i bojim se da ću pasti ispit – pa se brzo “utješim” hranom ili “podignem” izlaskom. Da, privremeno je tenzija olakšana i ostvarena lakoća samozaborava, ali iza me stiže osjećaj krivnje i nagomilani problemi.

Zato je važno prepoznati pravu “glad” u podlozi pretjeranog bijega u ugodu i iskušenja. Jesmo li neispavani, u stresu, fali nam zabave, partnerski nam je odnos loš, kronično smo napeti, bojimo se neuspjeha, teško toleriramo frustraciju i nestrpljivi smo… Potrebno je osvijestiti što nas zapravo muči da bismo znali i što trebamo u svom životu da bismo se osjećali bolje. Tada ćemo moći suzdržati se nečeg brzinski ukusnog i privlačnog, a dugoročno štetnog.

U nama je glad za ugodama koje nas mame i “vuku” – pa tu tenziju otpuštamo kad ih konzumiramo. Potrebno je uključiti zdrave kočnice volje – sposobnost upravljanja impulsima da bi neke užitke zakočili („ovo ne smijem!“), a druge potaknuli („ovo moram!“). Čvrsta odluka i jasne vrijednosti pomažu povećati privlačnost dugoročno važnih ciljeva i “raskrinkati” površnu privlačnih iskušenja.

Užicima sklone osobe pretjerano gutaju užitke, ali nakon puno kolača, cigareta i prepuštanja poroku ostaju krivnja, praznina i onaj osjećaj da ne živimo kako zaista želimo i možemo. Slom samokontrole je slom života osobe, jer je ona zarobljenik svoje gladi. Osmišljavanjem želja i ciljeva koji nam donose zadovoljstvo i smisao na kratke-srednje-duge staze čini nas manje „gladnima“ i slabima na brze i potencijalno štetne prečice do dobrog stanja.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Odoljeti iskušenju pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Zaljubljenost je nalik „oceanskom osjećaju“ spajanja iz primarnog simbiotičkog odnosa majka-djeteta u kojem nisu postojale naše granice nego smo bili savršeni i potpuni. Nesvjesno tražimo taj osjećaj tijekom života, a u zaljubljenosti nalazimo njegov eho. Tada ponovno proživljavamo narcističke fantazije (“ti si savršen, a ja sam dio tebe” i  „ja sam savršen“). Ponovno smo nečiji  „princ“ ili „princeza“, obožavani centar svemira. Ponovno smo na vrhuncu svijeta i očarani tim Savršenim/Savršenom.

S kime će se ta kemija dogoditi ovisi o nama samima, pa partnere nalazimo prepoznavajući vlastite odraze i fantazije. U drugu osobu projiciramo ono što i sami imamo ili za čime žudimo. Privuče nas „ono nešto“ što vidimo u osobi, a što nama treba. Sigurnost kojom zrači, moć, sloboda, nježnost, opuštenost… Često joj “zalijepimo” te karakteristike jer nas detalj (kako se nasmije ili prođe prstima kroz kosu) podsjeti na prije obožavane figure (stvarne ili fantazirane) i osjećaje koje su u nama budili.

Idealiziramo i dignemo osobu na pijedestal. Savršena je i bez mane. Zaljubljeni smo zapravo u sliku nje što smo je sami stvorili. I još više – zaljubljeni smo u sliku sebe koju vidimo u njenim očima. I u osjećaj koji nam izaziva.

Ovo su moćni osjećaji i neki vole biti u ovoj fazi veze jer im zaljubljenost im pomaže da pobjegnu od sebe. Jedino kroz obožavanje mogu napuniti emocionalne rupe i gladi potrebe da budu voljeni pa zadržavaju odnos u fazi idealiziranja ne želeći pokazati stvarnog sebe i zaista upoznati drugu osobu.  Žele dobiti još strasti, još obožavanja pa se pretvaraju da su bez mane i “igraju ljubavne igre” privlačenja i udaljavanja.

Odnose stvaramo težeći naći ono što već znamo iz (prethodnih)odnosa. Uvjerenja o tome tko smo kao osoba i koliko vrijedimo primanja i davanja ljubavi; je li bliskost teška ili ugodna; koliko je opasno biti blizu, smijemo li pokazati mane ili ćemo tada biti odbačeni… Sva ova uvjerenja naučena su u ranijim odnosima i integrirana u naše svjesne ili nesvjesne ideje i sheme oko odnosa. Naboj ovih naših  shema stvara „kemiju“ sa shemama druge osobe. Privlači nas u drugome mogućnost „inscenacije“ starih odnosa i obrazaca.

“Ti si snažan i moćan, a ja slaba i ranjiva i prepuštam se da me vodiš.”
“Nedostupna si svima i svi te žele, a ja sam te osvojio za sebe!”
“Držim te na distanci, da bi za mnom čeznuo inače ću postati dosadna i odbacit ćeš me.”

Zaljubljenosti često zamagli što se događa i brkamo je za bliskost. No, kad se „kemija“ istroši moramo se suočiti s vlastitim udicama na koje smo se opet ulovili. Opet smo s drama-queen jer brkamo dramu s intenzitetom bliskosti. Ponovno smo s nasilnikom jer brkamo grubost i snagu. Ponovno smo žrtvovali svoj integritet zbog ideje da je prava ljubav izgubiti sebe u drugom.

Što smo više idealizirali – više smo iskrivljivali. Što nas osoba više idealizira manje nas je svjesna.  Ne može odnos biti zdrav ako ga imamo sa fantazijom, a ne stvarnom osobom. Ne može odnos biti istinski ako nismo mi istinski u njemu. Kad netko ima snažne potrebe da idealizira i da bude idealiziran, to ukazuje na nezdrave narcističke impulse. Da bismo psihološki nadrasli sebe, moramo nadrasti vlastiti i tuđi narcizam.

Što smo nesvjesniji naših (i destruktivnih) shema, one nas lakše odvedu u pogrešne stare obrasce. Tada se možemo pretvarati da ne vidimo kakav odnos imamo. Možemo okriviti drugog jer nas je zavarao. Možemo pobjeći na novi cvijet.

No sami smo odgovorni popuniti svoje emocionalne gladi na zdrave načine. Što smo jasniji i čišći sami sa sobom oko toga što zapravo tražimo u drugoj osobi, što vidimo i na što smo se zakačili – je veća šansa da ćemo to što gladno tražimo u drugome moći dati sami sebi. Da bi našli dobrog partnera, trebamo prvo sebi biti dobri partneri.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Ljubavna “kemija” pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.

Znate li što stvarno želite od života i kuda stremite? Usudite li se sebi to priznati? Ili ste svoje želje potisnuli i radite ono što „se treba“?

U terapijskim seansama susrećem ljude koji nemaju odgovor na pitanje „Što stvarno želite?“.  Znaju reći što ne žele . Možda i to što su prije sanjali, ili što drugi od njih očekuju. Ali im je teško jasno i glasno izreći (samima sebi) što stvarno žele i što su spremni poduzeti da to ostvare.

Gubitak kontakta s vlastitim željama može dovesti do osjećaja praznine i nezadovoljstva. Ako ne znamo što želimo – ne možemo birati ni voditi svoj život. Nedostaje nam unutarnje vodstvo i osjećaj ispunjenosti koji prati rad na ostvarenju snova. Kad ne želimo – prepuštamo drugima odgovornost da nam kaže što bi trebali biti, raditi ili kako bi trebali izgledati.

Potiskivanje želja događa se zbog mnogih procesa.

Ako su naše želje i potrebe tijekom života bile neuvažene  – usvajamo lekciju da one nisu važne i da na njih nemamo pravo. Možda je to bilo praćeno porukom da je sebično i loše misliti na sebe i da treba druge staviti na prvo mjesto zbog čega uz želje vezujemo osjećaj krivnje. Pa radimo ono što se od nas „očekuje“ ili brkamo svoje i tuđe želje.

Ako su naše želje bile drugačije od okoline učimo da su neprihvatljive i nešto čega se trebamo sramiti. Pa ih krijemo i bojimo ih se.

Možda smo naišli na podsmjeh „O čemu ti fantaziraš?” pa smo naučili da je “ludo” sanjati i da se “želje ostvaruju drugima, ne nama.” Takva uvjerenja postavljaju naš stakleni plafon – ono što mislimo i vjerujemo da možemo postići.

Možda su želje bile nekritički poticane i napuhane pa mislimo da moramo ostvariti nešto veliko da bi vrijedilo. Ili učimo da je željama mjesto u fantaziji, a kako nikad ništa neće biti dovoljno dobro kao ta fantazija, u startu odustajemo. Bez pokušaja ostvarenja i stavljanje želja na test realiteta nismo učili o svojim snagama i ranjivostima niti razvili vještine potrebne za ostvarenje snova.

Ako smo rastrgani između jakih želja koje nas svaka vuče na svoju stranu – u konačnici stojimo na mjestu. To nas štiti odgovornosti izbora i rizika neuspjeha. 

Različiti su načini kako gubimo kontakt sa svojim željama. Potiskivanjem želja se štitimo od neuspjeha i razočaranja. No u konačnici poricanje i neuvažavanje vlastitih potreba i želja vodi do gomilanja frustracije i isparavanja životne vitalnosti. Ako nismo u kontaktu sa svojim željama ne možemo biti ono što jesmo, gubimo svoju vitalnu srž.

Želje se katkad demoniziraju kao izvor patnje i nešto što treba nadrasti. No treba želju odvojiti od „neurotične vezanosti“ za želju. Kad imamo zdrav odnos prema vlastitim željama one mogu biti pokretač i motor našeg djelovanja.

Jer, one nas čine onim što jesmo. Ono  čemu stremimo govori tko smo ili tko mislimo da jesmo. Želje nas vuku izvan granica nas samih – kad pokušavamo ostvariti nešto (za nas) novo. Pokreću i energiziraju. Daju osjećaj smisla i cilja našem životu.

Priznati si želje zahtijeva hrabrost. Znači suočiti se sa dubokim strahovima od neuspjeha, odbacivanja ili suočavanja sa realitetom neostvarenosti želja. No tek razumijevajući svoje želje i učeći iz njih kreiramo vlastite živote. Istražujući ih i raščišćavajući koje su i odakle izviru – upoznajemo sebe. Dok ne vidimo jasno što je želja, čija je, i što su njene prepreke – nemamo prilike za rast. Tek kad znamo što želimo možemo pokušati to ostvariti i usmjeriti svoje djelovanje.

Želje nas uče i kad smo ih svjesni bez krivnje i bez „lijepljenja“ za njih – one nam pokazuju nešto posebno o nama što pomaže da prigrlimo svoj život.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Usudite se željeti! pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.