Vlastiti psihološki život često nam je tajanstven, mutan i čak neprihvatljiv. Svi “unutra” imamo osjećaje, sjećanja, želje, misli, fantazije, pravila po kojima živimo a kojih smo manje ili više svjesni. Često su ti unutarnji doživljaji toliko fluidni, difuzni i apstraktni da nam ih je teško razumjeti i biti sigurni u njih, a gotovo nemoguće verbalizirati i objasniti drugome. No svi čeznemo za tim kontaktom s drugima i njihovom potvrdom da smo doživljeni i prihvaćeni u svom privatnom iskustvu.

Kad tijekom odrastanja doživimo od skrbnika da adekvatno prepoznaju naše potrebe, osjećaje i unutarnja stanja te da na njih reagiraju i prihvaćaju ih – to gradi naše temelje za stabilan doživljaj sebe te samoprihvaćanje. Nažalost mnogi ne dožive ovakvo razumijevanje nego su “gušeni” u svom doživljavanju (“ma što te ima biti strah, što izvodiš”, “gladan si kad ti kažem – ima da jedeš!”, “ne cmizdri za sitnicu – ništa te ne boli!”). Drugi su ih uvjeravali da ne osjećaju to što osjećaju, da ne žele to što žele i da ono kako doživljavaju stvarnost i sebe nije ispravno.

Kad izostaje potvrđivanje našeg unutarnjeg iskustva – posljedica je gubitak povjerenja u sebe i gubitak kontakta sa sobom. Osoba se osjeća izgubljeno – jer ne zna što stvarno osjeća, želi, treba, vjeruje, misli. Zato se oslanja na okolinu da bi otkrila što treba osjećati i kako se treba ponašati. Ili opozitno još više pojačava osjećaje u pokušaju da ih iskomunicira okolini koja ne reagira na male signale. Pa radi “dramu”, burno izražava neugodne osjećaje i generira krize kojima pokušava dobiti ono što ne uspijeva na uobičajene načine.  

Nedostajanje  pravog dubinskog kontakta nas može dovoditi u stanje praznine u kojem iznutra psihološki odumiremo i nestajemo, te funkcioniramo sve više na površini – u ulogama koje zauzimamo. Osjećajući se neshvaćeno, osoba se ljuti na svijet koji ne razumije, ili osjeća krivnju i sram jer nije dovoljno vrijedna ljubavi. Ako osoba ne doživi prihvaćanje, može biti fragmentirana i slabije integrirana. A svaka osoba teži biti integrirana, biti shvaćena i “pronađena” – tj doživljena i potvrđena u svom privatnom,  unutarnjem iskustvu onakvom kakvo je.

Psihološko savjetovanje pomaže osobi da ispriča svoju priču, i pričajući je počne otkrivati sebe. Razumijevanje je ljekovito, pomaže osobi da ponovno pronađe vitalne aspekte sebe, da se ponovno na njih sinhronizira i dopusti sebi da odabire i vodi sebe sa onim što je najstvarnije njeno.

Često to što pronađe izgleda u početku neprivlačno i bolno. Prepozna da je ljubomorna, da je puna “rupa”, da je propustila važne prilike, da je neodlučna i ranjiva… No, važno je da prihvati vlastito iskustvo kao dio sebe i pokušati ga razumjeti. (“Ok, prihvaćam i vlastiti strah, želim ga upoznati i razumjeti zašto je on tu, kako mi pomaže, od čega me štiti, treba li me štititi ili imam dovoljno snage da djelujem unatoč tom strahu”).

Baš ta bol, zrnca pijeska koja su u nama su ono oko čega izgradimo i opletemo svoje snage i stvorimo biser. Otkriti da tamo gdje je bio nepoželjni pijesak može nastati biser – je oslobađajuće iskustvo.

Kroz kontakt u psihološkom savjetovanju i psihoterapiji osoba može pronaći sebe – osvijestiti vlastito iskustvo, unutarnje konflikte, potrebe, samoograničavajuće obrasce. Terapeut Ernest S. Wolf, navodi kako terapeut 21.stoljeća mora biti u prvom redu naša „srodna duša” – osoba koja nas razumije, a autentična je. Podržavajuće prisustvovanje druge osobe pomaže osobi da prigrli svoja unutarnja iskustva. Prihvaćanje i potvrđivanje drugog pomaže da se osoba sama prihvati. Takvo iskustvo je oslobađajuće, jer prestaje potreba za skrivanjem i stvaranjem maski samoobmana. Tada osoba može svoje potencijale usmjeriti na voljenje sebe, prepoznavanje svojih bisera i uvođenje smislenih i konstruktivnih osobnih promjena i izbora.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Savjetovalište Taura, veljača 2013.

Objava Svatko želi biti “pronađen” pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.