Zaljubljenost je nalik „oceanskom osjećaju“ spajanja iz primarnog simbiotičkog odnosa majka-djeteta u kojem nisu postojale naše granice nego smo bili savršeni i potpuni. Nesvjesno tražimo taj osjećaj tijekom života, a u zaljubljenosti nalazimo njegov eho. Tada ponovno proživljavamo narcističke fantazije (“ti si savršen, a ja sam dio tebe” i  „ja sam savršen“). Ponovno smo nečiji  „princ“ ili „princeza“, obožavani centar svemira. Ponovno smo na vrhuncu svijeta i očarani tim Savršenim/Savršenom.

S kime će se ta kemija dogoditi ovisi o nama samima, pa partnere nalazimo prepoznavajući vlastite odraze i fantazije. U drugu osobu projiciramo ono što i sami imamo ili za čime žudimo. Privuče nas „ono nešto“ što vidimo u osobi, a što nama treba. Sigurnost kojom zrači, moć, sloboda, nježnost, opuštenost… Često joj “zalijepimo” te karakteristike jer nas detalj (kako se nasmije ili prođe prstima kroz kosu) podsjeti na prije obožavane figure (stvarne ili fantazirane) i osjećaje koje su u nama budili.

Idealiziramo i dignemo osobu na pijedestal. Savršena je i bez mane. Zaljubljeni smo zapravo u sliku nje što smo je sami stvorili. I još više – zaljubljeni smo u sliku sebe koju vidimo u njenim očima. I u osjećaj koji nam izaziva.

Ovo su moćni osjećaji i neki vole biti u ovoj fazi veze jer im zaljubljenost im pomaže da pobjegnu od sebe. Jedino kroz obožavanje mogu napuniti emocionalne rupe i gladi potrebe da budu voljeni pa zadržavaju odnos u fazi idealiziranja ne želeći pokazati stvarnog sebe i zaista upoznati drugu osobu.  Žele dobiti još strasti, još obožavanja pa se pretvaraju da su bez mane i “igraju ljubavne igre” privlačenja i udaljavanja.

Odnose stvaramo težeći naći ono što već znamo iz (prethodnih)odnosa. Uvjerenja o tome tko smo kao osoba i koliko vrijedimo primanja i davanja ljubavi; je li bliskost teška ili ugodna; koliko je opasno biti blizu, smijemo li pokazati mane ili ćemo tada biti odbačeni… Sva ova uvjerenja naučena su u ranijim odnosima i integrirana u naše svjesne ili nesvjesne ideje i sheme oko odnosa. Naboj ovih naših  shema stvara „kemiju“ sa shemama druge osobe. Privlači nas u drugome mogućnost „inscenacije“ starih odnosa i obrazaca.

“Ti si snažan i moćan, a ja slaba i ranjiva i prepuštam se da me vodiš.”
“Nedostupna si svima i svi te žele, a ja sam te osvojio za sebe!”
“Držim te na distanci, da bi za mnom čeznuo inače ću postati dosadna i odbacit ćeš me.”

Zaljubljenosti često zamagli što se događa i brkamo je za bliskost. No, kad se „kemija“ istroši moramo se suočiti s vlastitim udicama na koje smo se opet ulovili. Opet smo s drama-queen jer brkamo dramu s intenzitetom bliskosti. Ponovno smo s nasilnikom jer brkamo grubost i snagu. Ponovno smo žrtvovali svoj integritet zbog ideje da je prava ljubav izgubiti sebe u drugom.

Što smo više idealizirali – više smo iskrivljivali. Što nas osoba više idealizira manje nas je svjesna.  Ne može odnos biti zdrav ako ga imamo sa fantazijom, a ne stvarnom osobom. Ne može odnos biti istinski ako nismo mi istinski u njemu. Kad netko ima snažne potrebe da idealizira i da bude idealiziran, to ukazuje na nezdrave narcističke impulse. Da bismo psihološki nadrasli sebe, moramo nadrasti vlastiti i tuđi narcizam.

Što smo nesvjesniji naših (i destruktivnih) shema, one nas lakše odvedu u pogrešne stare obrasce. Tada se možemo pretvarati da ne vidimo kakav odnos imamo. Možemo okriviti drugog jer nas je zavarao. Možemo pobjeći na novi cvijet.

No sami smo odgovorni popuniti svoje emocionalne gladi na zdrave načine. Što smo jasniji i čišći sami sa sobom oko toga što zapravo tražimo u drugoj osobi, što vidimo i na što smo se zakačili – je veća šansa da ćemo to što gladno tražimo u drugome moći dati sami sebi. Da bi našli dobrog partnera, trebamo prvo sebi biti dobri partneri.

Jadranka Orehovec, psihologinja

Objava Ljubavna “kemija” pojavila se prvi puta na Savjetovalište Taura.