Prikrivanje nesigurnosti

nesigurnost

Ljudi dolaze na psihoterapiju jer imaju napade panike, posesivni su i ljubomorni u vezi ili nikako ne uspijevaju na faksu.

priči iza tih simptoma otkriva se kako su napadi panike počeli prilikom preuzimanja veće odgovornosti i separiranja od bliskih figura, čemu se osoba nije osjećala doraslo. Ljubomora je tu jer zna da će partner/ica kat-tad vidjeti koliko ima privlačnijih i boljih osoba od nje i ostaviti je, a ona neće biti u stanju naći novog partnera. Studij se ne miče jer izbjegava učenje vjerujući da da bez obzira na trud neće uspjeti.

Osoba sama u nekom času izgovori ono što već zna u sebi “moj je pravi problem što sam nesiguran/na u sebe”.  Kad zagrebemo ispod površine se često ukaže taj”nisam dovoljno: dobra-pametan-vrijedan-zgodan… “ problem.

A onda kao rješenje vidi: Moram postati sigurniji u sebe. (Kao da treba dohvatiti ključeve koji su skliznuli iza ormarića).

Svatko je katkad nesiguran, no kad je ta tema  vruća i živa sve što se događa gravitira prema njoj. Što je više sama opterećena time – više na to nailazi u okolini, jer joj većina situacija predstavlja test vlastite vrijednosti, test za koji nije sigurna da ga može proći.

Tada paradoksalno više energije troši u to da prikrije osjećaj nesigurnosti, izbjegne neuspjeh i sačuva samopoštovanje nego što zaista radi na ostvarenju željenih ciljeva:

Unutarnje igre prikrivanja vode je da:

-                               pravi se „baš me briga“ – pa ako i ne uspijem, nitko neće znati da mi je bilo stalo

-                               oklijeva išta poduzeti – da ne bi pogriješila, sigurnije je ne micati se

-                               kopira druge – čeka da netko “siguran” napravi prvi korak. Kad je svako djelovanje kopiranje osoba kao da nestaje i udaljava se od sebe

-                               stisne se uz nekog jakog (da se i sama osjeti moćno) – katkad svi trebamo zagrljaj i podršku, no ako to prerasta u ovisnost guši i nas i druge.

-                               brani se - kad se osjeća nesigurno lako to zamijeni za stvarnu ugroženost, pa se brani od napada koji možda i nisu napad ili bar nisu vrijedni tolike obrane. Organizirati život oko obrane granica toga što jesmo čini da nas nema u centru tog što jesmo

-                               glumi pauna - raširi krila da uvjeri druge (i sebe) da je velik i jak – predstavlja dijelove sebe koje želi, skrečući pažnju s mnogim neuvaženih aspekata sebe

-                               spušta druge – da se osjeti većim, okružuje se onima koje ne cijeni da bi se osjećala jaka

-                               odguruje druge od sebe, jer se inače osjeća zasjenjena. Ili ne da da joj pristupe bojeći se da će biti “progutana” od drugog, tako krhka i nesigurna

-                               perfekcionistički radi i ulaže 300% napora - iako je to troši, drugačije se osjeća razotkriveno i ranjivo

Te unutarnje igre teže zaštiti je razotkrivanja unutarnje istine (bazičnih  uvjerenja) da nije dovoljno jaka ostvariti ono što drugi koji su sigurni u sebe mogu.Takva se uvjerenja razvijaju u osobi kroz iskustva da je bila često procjenjivana, da je bila drugačija i time manje prihvatljiva važnoj okolini, da je bila nepotvrđena ili se u njen privatni svijet nametljivo zabadao nos. Self je upio takva iskustva i ona su danas kako navodi psihijatar A.H.Modell u “Private self” afektivno utjelovljena sjećanja koja se reaktiviraju na slične okidače. Centar selfa koji je generator značenja obrađuje i skenira tekuća iskustva povezujući ih sa sličnima prošlim kategorijama pamćenja, te tako stalno perpetuira slične teme i slične mehanizme samoobrane.

Kad uvidimo kako se većinu vremena štitimo od imaginarnih prijetnji možemo poraditi na prestanku trošenja emocionalne energije. Raskrinkavanjem tih prijetnji najčešće vidimo da iza strašne maske leži stara briga, onoliko opasna koliko joj mi dopuštamo.

U konačnici, nije niti moguće potpuno se riješiti nesigurnosti, no kako E.Fromm kaže zadatak nam nije toliko postati siguran koliko tolerirati vlastitu nesigurnost. To neće pasti u naše krilo s neba nego dolazi kroz djelovanje uz i unatoč nesigurnosti. Hoćemo li čekati da se počnemo osjećati sigurno da bi krenuli ili ćemo koračati s osjećajem nesigurnosti je na nama samima.

Jadranka Orehovec, psihologinja